понедељак, 30. април 2018.

Poezija, Miroslav Kirin









POEZIJA

     Žena koja je voljela čitati debele romane
revno ih je čitala sve dok nije nabasala na
roman od sedamsto sedamdeset i sedam stranica.
Kad je npokon čitanje privela kraju, zapitala se:
                Zar je to sve? Što sad?
Na La Padreri jedan je radnik u podne
Stao izvlačiti uže iz dubine zračnjaka zgrade.
Vukao ga je, vukao, izvlačio, namotavao uže.
I kad je pored njegovih nogu napokon pao
Zadnji namotaj užeta (na kojemu, treba li to uopće reći,
Nije bilo ničega), rekao je:
                Zar je to sve? Što sad?





BOLNA TEMA POEZIJE

Istrgnuta stranica u knjizi poezije
Više mi od bilo čega govori o poeziji.
O čemu govore preostale stranice?




KAO DA JE TO JAPANSKA REČENICA

Mogućnost da voda postane okomita
Mogućnost da vjetar puše okomito
Mogućnost da se hoda okomito
Mogućnost da se grad prostire okomito
Mogućnost da se ravnica pruža okomito
Mogućnost da se knjige čitaju okomito
Mogućnost da rukovanje postane okomito
Mogućnost da plivanje postane okomito
Mogućnost da izlaženje iz vode bude okomito
Mogućnost da okomito opet bude vodoravno




DOGODI SE A DA NE ZNAMO

Evo kamena.
Evo i vjetra.
Hoće li, hoće li,
Kamen pomaknuti,
Voljeli bismo znati.







                Zenzancije,
                Vuković & Runjić
Zagreb, 2013.