недеља, 29. април 2018.

Dug i lijep život, Marija Dragnić









dug i lijep život...

uvijek postoji trenutak odluke.
čini mi se da sam jednom
odabrao stranu,
zavjetovao se
na dugi niz pobjeda.

potom se ogledalo otvorilo
pred prodorom moje šake
primajući je lako, kao voda.

zgrabio sam grudvu svjetlosti
koja još od djetinjstva
odbija da mi padne na glavu.

uz samo tri zvjerska ugriza
u utrobu sam smjestio
detektor
za one koje Bog voli.

kroz uzburkanu površinu stakla
buljio sam u svoje lijepo,
sjenom izobličeno lice.
voli? za one koje bira.

pisaću kratke pjesme
da bih vježbao preciznost.
pisaću duge pjesme
da održim kondiciju.

samo u pjesmama pisaću pisma
svojim ljubavnicama usnulim
uvijek daleko od središta borbe
za život ili život.

u udobnoj izvijesnosti
njihovih toplih skrovišta
svijet će se lako otkrivati
kao šuma.

biću uvijek budan, spreman.
za neophodan odmor
izgradiću pravu kuću.

oženiću se, i priznaću jednom
da sam to zaista učinio iz ljubavi,
u vrijeme naivnosti i entuzijazma.

tako ću se kvalifikovati
za redovnog profesora
na Univerzitetu Prolaznosti,
ali odbiću mjesto
šefa katedre za cinizam.
uporno ću odbijati mjesto.

neću biti ni egzorcista
prevelike nježnosti-
raznosiću paketiće pažnje,
po pozivu.

po pozivu,
odlaziću iznova u istu goru
i uvijek korak dalje
nego u prethodnoj ekspediciji.

tapšaće me po ramenu pred put,
i nestrpljivo čekati da se vratim
iz novoosvojene teritorije
sa opiljcima opsidijana
koje ću dijeliti kao karbonado,
dokaz da ovakvih kao ja
ima malo,
da sam čvrst i čvršći
i još sposoban
da apsorbujem svjetlost.

a tamo, u šumi,
neće mi umaći brze sjenke,
mjesečevom rukom vješto izvedene
nove konture poznatih zvijeri.

nosiću maskirno odijelo-
biću prerušen u pokretnu metu,
u meso i lovinu.
čekaću da me konačno proguta
dostojno čudovište
koje ću, zatim, razoriti iznutra.

neću čekati ništa.
nešto ću usput izvijesno razoriti.

na površini ogledala
koncentrični krugovi
igrali su još tren
za mojom povučenom rukom
da bi se tiho umirili u jednoj tački
koja se odmah stopila
sa ostatkom slike.

nije bilo nikakvog znaka,
nije bilo buke, ni krša
da najave godine nesreće.
i odlučio sam. 
(tada?)
imaću