петак, 22. септембар 2017.

HUMANISTA, Kurt Barč





Kuća je izgorela. A šta
je uradio humanista?
Uzeo je svoj prst i napisao
na hladnom pepelu: Nikad više.
Ah, da se na kuću dok je gorela
barem pomokrio.


Kurt Bartsch
Sa nemačkog Zlatko Krasni
Antologija savremene nemačke poezije

Bratstvo Jedinstvo, Novi Sad, 1989.

Ku ća je izgorela. A šta je uradio humanista? Uzeo je svoj prst i napisao na hladnom pepelu: Nikad više. Ah, da se na ku ...

Poezija, Rolf Jakobsen



NEKO

Neko
izlazi iz našeg života, neko
u njega ulazi,
nezvan, i seda,
neko
prolazi ravnodušan, neko
ružu ti poklanja,
kupuje novi auto,
neko
veoma ti je blizak, nekoga
potpuno si zaboravio,
neko, neko
si ti sam,
neko
kog nikad nisi video, neko
jede šparglu, neko
je dete,
neko na krov se penje,
sedi za stolom,
leži u mreži za spavanje, ide
s crvenim kišobranom,
neko te gleda,
neko te nikad nije primetio, neko
želi za ruku da te drži, neko
je noćas umro,
neko je neko drugi, neko si ti, neko
nije,
neko jeste.

RASTI NAOPAČKE

Što gradovi postaju veći,
to su ljudi sve manji.
Što kuće više teže oblacima,
to su stanari sve sitniji.
U Njujorku imaš samo 10 centimetara.
U Londonu i Singapuru možda englesku stopu.
A gradovi rastu li rastu
i tvoj život postaje manje vredan.
Uskoro ćemo biti visoki kao čuperci trave
i kosilica će moći da nas pokupi
u rano nedeljno prepodne.
A šta ti misliš?

KUĆA I RUKE

Dve su ruke bile kao kuća.
Rekle su:
useli se ovde.
Nema kiše, nema mraza, nema straha.
Živeo sam u toj kući
bez kiše, bez mraza, bez straha,
dok se od vremena nije urušila.

Sada sam opet na putevima.
Tanka je moja kabanica. Miriše
na sneg.



Rolf Jacobsen
Sa norveškog Marko Vuković
Narodna biblioteka Stefan Prvovenčani

Kraljevo 2014.

NEKO Neko izlazi iz našeg života, neko u njega ulazi, nezvan, i seda, neko prolazi ravnodušan, neko ružu ti poklanja,...

четвртак, 21. септембар 2017.

ŽENE U KUPATILU, Ježi Harasimovič




Započele su
435. godine pre naše ere

Dotle su se ipak
samo svukle
cvrkućući
na ivici vaze

I svet će se završiti
ali ne i to kupanje


Jerzy Harasymowicz
S poljskog Biserka Rajčić
Moj poljski pesnički XX vek
Treči Trg – Čigoja štampa
Beograd 2012.


Započele su 435. godine pre naše ere Dotle su se ipak samo svukle cvrkućući na ivici vaze I svet će se završiti a...

VERMER, Vislava Šimborska




Sve dok ona žena u Kraljevskom muzeju
u naslikanoj tišini i usredsređenosti
iz dana u dan sipa
mleko iz bokala u činiju,
svet ne zaslužuje
smak sveta.


Wisława Szymborska
S poljskog Biserka Rajčić
Moj poljski pesnički XX vek
Treči Trg – Čigoja štampa

Beograd 2012.

Sve dok ona žena u Kraljevskom muzeju u naslikanoj tišini i usredsređenosti iz dana u dan sipa mleko iz bokala u činiju, sv...

субота, 16. септембар 2017.

Poezija, Božidar Šujica



ČOVEKOVO STABLO

1
O, čovekovo stablo
Snažno
Da izdržiš
Milijardu smrti
U jednom trenutku
I slabo
Da uveneš
I da iščezneš
Zanavek
Tako da je teško
Docnije poverovati
Da si ikad
I postojalo!
Mešajte se rase!
Krhke grane nisu
Što je zemljište rđavo
Krhke su što su
Usamljene!
2
Čvrsta ljusko života
U tebi su: glad i gnev:
Nikad dovoljno
Pod tvojom korom
Što ispleteno je bolje
Istini je bliže
Kivan na svaki
Trenutak usamljenosti
Ti rasteš toliko
Rasteš čak iznad samog
Sebe
O čovekovo stablo
Sa mnogo grana
Svojim lišćem
Zatežeš
Usamljene svetlosti
Sa grobova nepoznatih svetova
I vraćaš se iz svega
Što tek treba da bude
Prstenje vekova
I držiš u nogavicama
Sinove i kćeri
Kao što oblaci
Na svojim kolenima
Drže kišu


TRKAČI

Vodiču
Nepokretni
Ti što sve
Tačno
Znaš
Sovo
Kćeri
Zelenog
Meseca
I njegovog
Morskog uglja
Majko
Ljubičastog žara
U glavama
Onih koji lunjaju
Mestima gde se
Sastaju
Ništa
I
Mastilo

Ne
Pali
Lulu
U
Sobi
U kojoj
Zatvoren
Zid
Korača
Doći će
Svi
Usamljeni
Ljudi
Sa
Senkama
Okrvavljenim
Doći će
I
Ljudi
S druge strane
Zemlje
Čije se
Pete
Podudaraju
S njihovim
Ostati
Na jednom
Mestu tada
Više
Nije
Moguće

Brzi
Kao
Sveže
Boje
I
Osetljivi kao
Fosfor
Poleteće
Njihove
Glave
Sunce će brojati
Visoke
Satove
A
Zviždaljke oblaka
Šaputaće
U kratkotrajnoj
Kiši

I penušaće se
Vino
U čašama pobednika
I nikog
Neće
Mimoići
Sa
Dna
Mutan
Talog

KIČMA
NIRO KNJIŽEVNE NOVINE
Beograd 1984.


ČOVEKOVO STABLO 1 O, čovekovo stablo Snažno Da izdržiš Milijardu smrti U jednom trenutku I slabo Da uveneš I da i...

Poezija, Selim Arnaut



Selim Arnaut

STANOVANJE

Sjedimo u sobičku, sklepanom
jedva, od razvaljene
kolijevke.

Nad našim glavama,
nadgrobnim, tek osvanulim
tek pomilovanim,

zuje,
lete na jug,
muhe.



SAMAC

Nikog u kući nema,
sem tebe koji otvaraš vrata

mjaukanjima,
vlastitom kašljanju,
koji se ujutru spotičeš
o ruku
što prinosi razbijenu šolju,
u kojoj drhti kajmak,

nikog

pomjeraš svoje tijelo
kao televizijsku antenu
nakon nevremena

nikog osim tebe

i tvoga lika
uredno položenog
među uštirkanim košuljama



SMETLJARI, PERO

Marljiv kao razgažen mravinjak,
drevnim bojicama crtam svoju kost.

Bočice sa lijekovima,
svjetlucaju na prozorskoj dasci kao riječi
i na rane su popali

U daljini: nečiji obli potiljak,
zaleđeni plovak, i trom
glas kroz šljunak
grca.

Put podsjeća na podvijen rep.

Ujutro smetljari odnose pero,
žene iz ponjava istresaju vruć prah.

I dan,
na par sati unajmljena dadilja,
ulazi u stan.



PREPOZNAVANJE. ZALUD

Druga kuća.
Vidim to po vratima
izašlim u susret.
Druge, možda ljepše, prizore
prozori opisuju nazirući me.
Bol, ipak
ne bira predjele.
Bor bira nas.
Kao da više ne sanjam.
Kao da neko budi
avgust vojničkom cokulom.
I, uvlači se u sobu
kroz nježnu ženstvenost zavjese
brbljanje sa pločnika.
Niče list.
I latica.
Ista jeza.
Isti mravlji umor.
Isti nered – kao vaza
na sredini stola.



KROV
Svjetlost, Sarajevo



Selim Arnaut STANOVANJE Sjedimo u sobičku, sklepanom jedva, od razvaljene kolijevke. Nad našim glavama, nadgrobni...

понедељак, 04. септембар 2017.

BELEŠKA O ČILEU, Rajner Kirš





Režiser Saura
pokazuje u filmu o Španiji:
Ko se uhvati u koštac s vlašću
naoružan jedino svojim razumom i savešću
i možda smehom
tog prvo siluju
zatim ošišaju
zatim ga streljaju.
To je redosled:
silovanje
šišanje
streljanje.

Ima neka tuga
od koje srce polako dogoreva, iznutra
do kraja koga nema,
a moraš da živiš i živiš.




Rainer Kirsch
Sa nemačkog Zlatko Krasni
Antologija savremene nemačke poezije
Bratstvo Jedinstvo, Novi Sad, 1989.


Režiser Saura pokazuje u filmu o Španiji: Ko se uhvati u koštac s vlaš ću naoružan jedino svojim razumom i saveš ću i mož...

BUBA, Božidar Mandić






Nikad nisam video čudniju bubu
verovatno sam je doneo iz šume
Nešto me je pecnulo iznad lakta
i tako sam je primetio
Okrenuo sam ruku i posmatrao
Hodala je po preplanuloj koži
levo-desno
kao da nije mogla da se snađe
Ispred glave prednjačila su
klešta
kao kod raka ili škorpije
Hej! Da nije otrovna!
Mali strah prostrujao je kroz
moju komparaciju
Sam izgled bio je bezopasan
i siv
pomalo podsećajući na neke pečurke
Deo tela od glave
ličio je na oklopni džip
spreman za napad
Odneo sam je do prozora
i blago oduvao razbijajući neizvesnost


Dok isparava jutro
Nolit, Beograd, 1986


Nikad nisam video čudniju bubu verovatno sam je doneo iz šume Nešto me je pecnulo iznad lakta i tako sam je primetio O...

уторак, 29. август 2017.

NEKOG JE ČOVJEKA PROPUHAO VJETAR, Mensur Ćatić





nekog je čovjeka propuhao vjetar
i neki je drugi čovjek rekao
pogledaj kako su mu se izokrenula usta
kao da sam sebi nešto šapuće na uho
i neki je vrabac pokisao i sitan
cvrkutao cijelo jutro 
na mome prozoru

nekog je čovjeka propuhao vjetar i neki je drugi čovjek rekao pogledaj kako su mu se izokrenula usta kao da sam sebi nešto ša...

REAKCIJA, Srikant Varma



Šta sam radio
u vrijeme kada su svi vikali „Živio“?
Ja sam također vikao –
bojao sam se
kao što su se
    i drugi bojali.

Šta sam radio
kada
su svi govorili
„Gospodin Stoprijatelj je moj neprijatelj?“
I ja sam govorio:
„Gospodin Stoprijatelj je moj neprijatelj?“

Šta sam radio
kada su
svi govorili:
„Nemoj tvoriti usta!“
I ja sam govorio:
„Nemoj otvoriti usta,
govori
    kako svi govore“.

Gotovo je sa „živio“,
Stoprijatelj je ubijen,
usta su zatvorena.
Začuđeno svi pitaju:
„Kako se ovo zbilo?“
Kako svi pitaju
tako i ja:

    „Kako se ovo zbilo?“



Shrikant Verma
Izbor i prevod Sheoraj Sing Jain
Suvremena hindska poezija
August Cesarec, Zagreb 1979.

Šta sam radio u vrijeme kada su svi vikali „Živio“? Ja sam također vikao – bojao sam se kao što su se     i drugi bojali. ...

четвртак, 24. август 2017.

Jama, Ivan Goran Kovačić




I
Krv je moje svjetlo i moja tama.
     Blaženu no
ć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
     Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su o
či zgasle na mome dlanu.
 
Sigurno još su treperile ptice
     U njima, nebo blago se okrenu;
I
ćutio sam, krvavo mi lice
     Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu o
či zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.
 
Samo kroz prste kapale su kapi
     Tople i guste koje krvnik na
đe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi
     Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I
ćutio sam kaplje kao suze.
 
Posljednje svjetlo prije strašne noći
     Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepo
ći,
     I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi o
či su nam boli.
 
O bolno svjetlo, nikad tako jako
     I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
     Vatrene suze s kojih duplje gori;
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mu
čenika sjekli.
 
Ne znam koliko žar je bijesni trajo,
     Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
     Tad spoznah skliske o
či na svom dlanu
I rekoh: „Slijep sam, mila moja mati,
kako
ću tebe sada oplakati...”
 
A silno svjetlo, ko stotine zvona
     Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
     Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico, Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjese
če! Svjetlo ko majčino mlijeko!
 
Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
     Krvnik mi reče: „Zgnječi svoje oči!”
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
     Kad gr
č mi šaku gustom sluzi smoći;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.
 
II
Mokraćom hladnom svijestili me Ćuške
     Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
     Krvnici tupim i debelim šilom
„Smijte se!” - ubod zapovijedi prati -
Oboce svima pred krst
ćemo dati!”
 
I grozan smijeh, cerekanje, grohot
     Zamnije ko da groho
ću mrtvaci;
I same klače smete ludi hohot
     Pa svaki bičem na žrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.
 
Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
     (Od straha valjda što smo ipak živi),
U red za uške otekle nas vukli,
     I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku
čuli iz šume smo pticu):
provlačili su kroz uške nam žicu
 
I svaki tako, kada bi se mako,
     Od bola strašna muklo bi zarežo.
„Šutite!” - rikne krvnik - „nije lako,
     Al potrebno je da tko ne bi bježo.”
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu šuti bol nanese.
 
Krvožednike smiri žičan lokot
     I umorni su u hlad bliski sjeli;
I za
čuo se vode mrzli klokot
     U žarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teška posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo šali.
 
Zaboravili kao da su nas:
     Zijevali, vjetre puštali su glasne.
„Eh, jednu malu vidio sam danas...”
     Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce - žica me probode.
 
III
U mome redu počela da ludi
     Neka žena. Vikala je: „Gori!
Ljudi, gori! Ku
ća gori! Ljudi!”
     A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.
 
„Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke”
     Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!”
     Zareži pijan koljač kao zvjere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha što se zaljulja vrh žice.
 
Urlik i teški topot slijepe žrtve
     (Što bježe
ć kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
     I tupi pad, kad lovca nož je stiže
O, taj je spašen! — rekoh svojoj tami
Ne opazivši da nas vode k jami.
 
Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
     Tad druga srce preko žice za
čuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
     (Što srce ska
ču kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.
 
I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
     Duboku jamu, ju
če iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem kad unutra
     Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlu
čuh da brojim:
Ja, pedeseti što u redu stojim.
 
I čekao sam. Skupljao sam točne
     Podatke: tko je već nestao straga,
Tko sprijeda - zbrajo, odbijao, dok počne
     Udaranje, padovi. Sva snaga
mozga u jasnoj svijesti se napregnu
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.
 
Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
     Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam kako jedan krvnik mokri,
     A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu.
Sa bljeskom sunca na nožnome brdu.
 
IV
Kad prva žrtva počela da krklja,
     Čuh meki udar, i mesnata vreća
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
     Dolazi prvi ubod, me
đu pleća
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu gdje
će s drugima da trune.
 
Netko se mrtvo ispred mene složi
     Il iza mene, riknuvši od straha,
A ja udarce silnom svijesti množih,
     Odbijaju
ći pale istog maha,
Mada sam svakog - što kriknu, zagrca -
Ćutio kao ugriz u dno srca.
 
Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
     Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Streptih da ra
čun moj se ne pomete.
     Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonu
će me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.
 
Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
     U sluh se živci, krv, meso i koža
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
     žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
Slušo sam udar kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.
 
Na jauk iz bezdna sada nova prasne
     Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
     Kao u vodu, povrh kaše mesa.
Uto o
ćutjeh da po krvi kližem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!
 
V
O vidio sam, vidio sve bolje,
     Ko da su natrag stavljene mi o
či:
I bijelu kožu, i nož koji kolje,
     I žrtve (kao jagnjad što se ko
či
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže).
 
Bez prekidanja red se dalje mico
     - Ko da na
čelu netko nešto dijeli -
Nit je tko viko, trzo se, narico;
     Na žezi strašnoj tih su nas želi
Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
(To se
čula krv što iz grla pljušti.)
 
Korak po korak pošli smo; stali opet:
     Krkljanje, udar, pad i opet korak.
Za
čuh zvuk jače. Ukočen, ko propet,
     Stadoh. Na usni tuđe krvi gorak
Okus oćutjeh. Sad sam bio treći
Što jamu čeka u redu stojeći.
 
Strašna mi tama, od sljepoće gora,
     Sav um pomuti i na čula leže,
I za njom svjetlost ko stotine zora:
     Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko oštar ubod igle usred zjene.
 
Drug se preda mnom natrag k meni nago,
     Kao od gr
ča; onda je zastenjo,
Naprijed posrno, uzdahnuo blago -
     I tihi uzdaj s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.
 
Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
     Bez ravnovjesja - kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
     A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me šinu s ple
ći. U dubinu.
 
VI
U bezdanu uma jeza me okrijepi.
     Osjetih hladno truplo gdje me tišti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
     Strah sviješ
ću sinu: Neka žena vrišti!
U jami sam - tom ždrijelu našeg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.
 
Ležim na lešu: kupu hladetine,
     Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
     Svijest munjom blisne kada žena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pružih ruku: napipah ranu sklisku.
 
I prvi puta sva životna snaga
     Nad leševima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
     Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavrištala u jami -
Sav pako jeknu jezivo u tami.
 
Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;
     U grču strašnu zgrabih rukom niže.
Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
     Sa mnom i na me počeo da kliže.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake za
čuh i glasove vani.
 
O bože moj, zagrlila me žena
     Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koža lica nagrbljena...
     Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koš
čate ruke, i žarko ih ljubih.
Činilo mi se: mrtvu majku ubih.
 
Čuo sam kako umirući stenje,
     I poželio ludo da oživi.
Sve leševe tad molih oproštenje.
     O
ćutjeh tvrdu usnu gdje se krvi -
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.
 
VII
Ušutjeh. Sam sam međ truplima lednim,
     A studen smrti na leđa mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih žednim
     Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samo
ća ori.
 
Taj grozni teret što na meni leži,
     Ni smrtnim ledom ne
će da priušti
Hladnoću grla; a biva sve teži:
     Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
Čujem gdje s vrha po truplima teče;
Ah, studen mlat! - al peče, peče, peče!
 
Po goloj koži, po leđnome jarku,
     Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Poto
čić studen pali vatru žarku,
     Dube u mesu kanaliće ljute.
I kad na usnu mlazić žarki kapno,
Opaljen jezik kusnu živo vapno!
 
Puna je jama: Na lešine liju
     Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
Plamenom svoje samilosti... Tvrde
Leševe
ćutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe kad ih kuhar soli.
 
Taj zadnji trzaj umirućeg živca,
     Taj čudni drhtaj na kojem sam plivo
Učini da sam blagosiljo krivca:
     O gle! još truplo kraj mene je živo -
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestaše jadi!
 
VIII
Kada se mrtvi val života stišo,
     Korake za
čuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obišo;
     I nasta mir ko mir u mrtvu vijeku.
pomakoh nogu, stegnuh lakta oba -
Ko grobar kad se izvla
či iz groba.
 
Zaprepastih se: leševi se miču,
     Kližu nada me, polako se ruše -
Smiju se, pla
ču, hropoću i viču,
     Pružaju ruke i bijesno me guše...
Osje
ćah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta što me živa love.
 
Prestavljen stadoh. Stadoše i oni.
     Sad je težina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
     Nitko me više! - rekoh sebi; - To se
O vratu tvome splele ženske kose.
 
Prostrujo hladan zrak na moja usta
     Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljeni
čki: krv gusta
     kroz nosnice u grlo oštro briznu.
Smijo sam se - al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako
 
Il bi od straha sledio se, nijem
     Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
Odsad
će ljudi mislit da se smijem
     Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sje
ćat će svijet na crno ždrijelo jame.
 
I sama sebe osjećo sam krivim
     Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj živ... a ja ne živim...
     I
čekah da me opet natrag bace.
Al rana živim bolom: živ si! reče.
Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.
 
IX
O, nikad nisam očekivo tamu
     S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
Niz trupla dođe do mene, u jamu!
     Užaren jezik počeo da liže
Kaplje sa ruku, nogu mrtvih tijela
Što su se na me ko žlijeb nadnijela.
 
Pomamno sam i divlje se penjo,
     Gazio prsa i trbuhe grubo -
I kad bi mrtav zrak iz trbuha stenjo,
     Nisam ve
ć trno. Vuko sam i skubo
Dugačke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren žeđom kao ludim bijesom.
 
Nisam osjećo bola, straha, stida;
     Obarah leš za lešom, grabih plazih
Po njima ko po zemlji što se kida.
     A možda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
Že
đ mi je dala bezumlje i snagu.
 
Kad sam se divlje iz jame izvuko,
     Zaboravih svijest, oprez, da l je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
     Do trave: zvjerski, živinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.
 
Dozvah se: usta, punih trave, ležim,
     Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
     Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Našim mukama se ruga.
I mržnja planu. Ostavi me tuga.
 
X
Odjednom k meni miris paljevine
     Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sje
ćanje vine:
     Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijo i smrt žela.
 
Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke što se makla,
I na traku sunca zlatni ku
ćni prah?
 
Gdje je vretena zuj, misir hljeba
Što s doma
ćim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadićkom neba,
Tiha škripa vrata, sveti kućni prag?
 
Gdje je zvonce goveda iz štale
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stolje
ća mira nad sela nam i rod.
 
Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujući, na garišta sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
Crni se na putu lešina od psa...
 
Zar ima mjesto bolesti i muka
Gdje trpi, pati, strada
čovjek živ?
Zar ima mjesto gdje udara ruka
I živiš s onim koji ti je kriv?
 
Zar ima mjesto gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac k
ćerku, majku sin?
Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca
I brat joj stavlja mrtvoj na grud krin?
 
Zar ima mjesto gdje prozorsko cvijeće
Rubi još radost i taži još bol?
Zar ima ve
ćeg bogatstva i sreće
Nego što su škrinja i klupa i stol?
 
Iz šume, s rikom gora, prasak muko
     Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
     Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.
 
Planu u srcu sva ognjišta rodna,
     Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
     Sunce Slobode razbi sve mi sjene.
Drže
ć se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.
 
Tu ste me našli ležati na strani,
     Bra
ćo rođena, neznani junaci,
Pjevali ste, i ko kad se dani
     Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?
 
Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
     Sladak glas začuh: „Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!”
     Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez rije
či, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.
 
Zajecao sam i još i sad plačem
     Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
     Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! - s vama u boj poći.
 
Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
     Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer
ćutim
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
     Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vra
ća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.
 
~ KRAJ ~
1942-43. g.



I Krv je moje svjetlo i moja tama.      Blaženu no ć su meni iskopali Sa sretnim vidom iz o činjih jama;      Od kaplja dana...