U
vrtu jednom gdje katkad ruža cva,
Pjesma slavuja od suza tkana sva.
Pjesma slavuja od suza tkana sva.
Vrana
sa svog u vrtu gnijezda
Stade grdit što pjeva za zvijezda:
Stade grdit što pjeva za zvijezda:
’’Jedan
li mjesec od godine manje
Snužden ti, o samo znaš za ćutanje.
Snužden ti, o samo znaš za ćutanje.
Što
sada zviždat, pjevat ne prestaješ
I drugim pticama mira ne daješ?
I drugim pticama mira ne daješ?
U
svojim postupcima čudan ti si,
U njima ni malo istrajan nisi.’’
U njima ni malo istrajan nisi.’’
’’Nesretnice’’,
na to slavuj zbori,
’’Ćuti, ti ne znaš tajnu što me mori.
’’Ćuti, ti ne znaš tajnu što me mori.
Jedan
li mjesec od godine manje
Čežnjom mučen čekam ruže cvjetanje.
Čežnjom mučen čekam ruže cvjetanje.
I
život moj tad ko i ti pocrne…
Al samo li toplo proljeće pirne,
Al samo li toplo proljeće pirne,
Opet
ruža na vjetru podrhtava,
Prekrasna i svježa se rascvjetava.
Prekrasna i svježa se rascvjetava.
Bez
glasa ostanem od tog veselja
Kad jecat radostan moja je želja.
Kad jecat radostan moja je želja.
Pa
i sve doline da mi budu dar
Ne bih zapjevao svoje pjesme čar.
Ne bih zapjevao svoje pjesme čar.
Al
tada se gasi moje ruže plam
I u ledenom zlu opet ostah sam.
I u ledenom zlu opet ostah sam.
Zašto
grakćeš ti, tu na svojoj grani,
Sličnija balegaru nego vrani?
Sličnija balegaru nego vrani?
Kako
ti da shvatiš moj o ruži san?
Zbilja mi je bolje da te i ne znam.“
Zbilja mi je bolje da te i ne znam.“
I
kada sve to pjevač slavuj reče,
Postavši još crnja, vrana uteče.
Postavši još crnja, vrana uteče.
I
skri se u lišću posve sumorna,
Ko slavuj zimi sad je jadna ona.
Ko slavuj zimi sad je jadna ona.
Sa
ruskog Nadija Rebronja,
original na starouzbečkom