Cveće zla, Šarl Bodler

Slika: Artrevue



BALKON


Majko uspomena, dragano draganâ,
Ti, sva moja dužnost! Ti, sve moje drago!
Pamtićeš opojnost tog smiraja dana,
Draži milovanja uz ognjište blago,
Majko uspomena, dragano draganâ!

U veče kad ugalj žari se iz tame,
Veče na balkonu, puno maglâ rujnih,
Kako nežne behu tvoje grudi za me!
A reči nam pune večnosti nečujnih
U veče kad ugalj žari se iz tame.

Divna behu sunca u sutonu žarkom,
Prostor dubok, srce puno silne snage,
Kad, nagnut nad tobom, nad svojom vladarkom,
Mišljah da udišem dah krvi ti drage!
Divna behu sunca u sutonu žarkom!

Kao zid bi gusta noć počela rasti;
Očima tražeći kroz mrak tvoje zene
I tvoj dah pijući, o otrove! slasti!
Uspavah ti bratskom rukom noge snene.
Kao zid bi gusta noć počela rasti.

Znam kako da vratim svaki časak sreće,
Da u tvom kolenu prošlost vidim celu.
Gde lepote naći neznane i veće
Do u tvome srcu, tvome milom telu?
Znam kako da vratim svaki časak sreće.

Te zakletve, miris, poljupci bez kraja,
Da li će se dići iz gluhih ponora
Ko sunca na nebo, podmlađena sjaja,
Sa dna kad ustanu iz dubokih mora?
– O zakletve, miris, poljupci bez kraja!


*


Dok k’o leš opružen uz leš, jedne noći,
Ležah uz Židovku grozomornu neku,
Ja tužnu lepotu, od mene daleku,
Kraj prodatog tela dozivah pred oči.
   
Zamišljah joj carske, urođene draži,
Ljupki pogled čija moć je pregolema,
I kosu joj poput mirisnoga šlema,
I sve na što spomen moju ljubav traži.

Jer ja bih sa žarom ljubio ti telo
I od svežih nogu do vitica tamnih
Rasuo riznicu milovanja plamnih,

Samo kad bi tvoje hladno oko htelo
Bar jednom, uveče, o ti okrutnice,
Da zamagli suzom te ledne zenice!



JEDNA  SABLAST



II

MIRIS


Da li si ikad, žudno, duha pjanog,
Ti, čitaoče, udisao miris
Tamjana koji kroz crkvu se širi,
Il’ mošusa, u kesi sačuvanog?

U sadašnjosti prošlost obnovljena
Kako opija, vlada dušom celom!
Tako ljubavnik nad voljenim telom
Bere najređe cveće uspomena.

Vonj što je sušti nagon i divljina,
Miris ložnice i sna, dizao se
Iz uvojaka gustih njene kose,

A haljina, od baršuna, muslina,
Prožeta dahom njenog mladog tela,
Mirisom krzna odisaše cela.


III

OKVIR


Kao što lepi okvir slici daje,
I kad je ona delo majstorovo,
Nešto neznano, čudesno i novo,
Jer od Prirode cele odvaja je,

Tako lepotu isticahu njenu
Nakit, nameštaj, dragulji i zlato,
Kao da sve to služi samo za to
Da rubi nju, tu svetlost savršenu.

Misleći katkad da bi sve nju htelo
Da voli, golo prepuštaše telo
Da miluje ga rublje, svila laka,

A, lena ili živahnosti puna,
Bila je pri tom njena kretnja svaka
Puna detinje ljupkosti majmúna. 


IV

PORTRET


Pepeo već mi Bolest i Smrt čine
Od ognja kojim nekada se opih.
Od nežnog oka prepunog topline,
Od onih usta gde srce utopih,

Od poljubaca kao melem moćnih,
Od sveg zanosa što život ne štedi,
Šta ostade? O stravo tmina noćnih!
Trobojna skica, jedan crtež bledi

Što mre, ko i ja, samotan i bedan,
I koga Vreme, starac štete žedan,
Svaki dan grubim krilom uništava.

Ti što Umetnost i Život ubijaš,
Uzalud moje sećanje suzbijaš
Na Nju što beše moja slast i slava!



MUTNO  NEBO


Tvoj pogled kao da je sa izmaglicom sliven;
Oči ti zagonetne (zelene, plave, sive?),
Čas nežne i sanjarske, čas pune hladnog besa,
Odražavaju nehaj i bledilo nebesa.

Ti me na dan oblačni podsećaš, bled i smlačen,
Kad srca začarana rastapaju se plačem,
Kad se, raspeti boljkom ljutom i neslućenom,
Živci, previše budni, rugaju duhu snenom.

A ponekad si kao obzorja ona krasna
Koja sunčanim plamom zapali jesen kasna...
O kako blistaš, vlažni predelu, prepun kresa
Od zrakâ što se s mutnih razlivaju nebesa!

O pogibeljna ženo, kraju kog snovi žude!
Da li ću zavoleti i sneg tvoj, tvoju studen,
I ljutoj zimi oteti užitak moćan, velik,
Užitak još oštriji nego led ili čelik?


POZIV  NA  PUTOVANJE


        O, sestro, dete milo,
        Zar ne bi divno bilo
Da skupa krenemo daleko!
        Da voleti se smemo,
        Da volimo i mremo
U tebi sličnoj zemlji nekoj!
        Tu sjaj sunaca rosnih
        S nebesa kišonosnih
Prepun je draži zagonetne,
        Kao kad, neiskrene,
        Kroz suze motre mene
Blistave tvoje oči setne.

Sve je tamo red, lepota,
Raskoš, mir i slast života.

        I sve u našoj sobi
        Tiho svetlucalo bi
I imalo bi sjaj starine,
        A dok se spušta veče,
        Ambra i retko cveće
Mirisali bi nam iz tmine;
        Plafoni ukrašeni,
        Ogledala u seni
I blesak istočnjačkog sjaja,
        Sve bi tu duši znalo
        Da zbori ustreptalo
Jezikom njenog zavičaja.

Sve je tamo red, lepota,
Raskoš, mir i slast života.

        Pogledaj nad kanalom
        Brodovlje pozaspalo
Što skitanju je uvek sklono;
        Radi zadovoljenja
        Najmanjih tvojih htenja
Sa kraja sveta stiže ono.
        A dan kada se gasi
        Ravnicu sunce krasi
I grad, kanale i vrtove
        Zlatom i ćilibarom;
        Prekriven tihim žarom,
Polako tone svet u snove.

Sve je tamo red, lepota,
Raskoš, mir i slast života.



SABLAST


Ko anđeli žarkih zena
Nečujno ću ja, o snena,
Do kreveta tvoga doći
Sa senama gluhe noći.

Poput mesečine blede
Moj poljubac biće leden;
Milovaću te ko zmija
Što se oko rake svija.

A kad stigne zora siva,
Prazno mesto gde uživah
Mrznuće te lednim dahom.

Kao drugi nežnostima,
Nad tobom, nad tvojim snima
Ja hoću da vladam strahom!



JEDNOJ  PROLAZNICI



Grad me okružavao svojim moćnim hukom.
Vitka, tanka, visoka, noseći crninu,
Lik boli uzvišene, jedna žena minu
Držeći izvezeni skut raskošnom rukom,

Hitra, ljupka, s nogama kao isklesanim.
U oku joj olujnom, gde se sav utopih,
Ja se, kao nekakav strasni čudak, opih
Užitkom smrtonosnim, slastima neznanim.

Sev munje... pa tmina! – Lepoto kratkotrajna,
Čije oči ponovni život mi otkriše,
Zar ćeš tek u večnosti da me sretneš, sjajna?

Predaleko, prekasno, možda nikad više!
Puteve nam razdvoji ćud životnih valâ,
A mogoh te voleti, i ti si to znala!



VINO  LJUBAVNIKA 


Prostor je danas čist ko suza!
Bez povodaca, bez mamuza
Zajezdimo u sedlu vina
Do nebeskih nam postojbina!

Ko anđela dva, opsednuta
Snom da ih ponor plav proguta,
Kroz modri kristal zore rane
Hvatajmo sjaj fatamorgane!

Lagano njihani na krilu
Vira što nas razume nemo,
U uporednom tom bunilu,

O moja sestro, plivaćemo
Bez predaha, bez zastajanja
Ka raju što ga duh moj sanja!



BEATRICE



Jednom, kad u bespuću sprženom i golom
Ja se počeh prirodi ispovedat’ s bolom,
I dok sam tumarao niz besciljne pute
Na svom srcu oštreći bodež misli ljute,
Iznad glave ugledah, sred danje vedrine,
Grobni oblak olujni, već pun grmljavine;
Otuda me gledaše krdo zlih demona.
Ta stvorenja poročna, znatiželji sklona,
Sa hladnim me prezirom gledahu s oblaka,
Kao ljudi dokoni kad motre luđaka.
Začuh gde s cerekanjem šapću međusobno,
Pri tom namigivahu, gurkahu se zlobno:

„Gledajmo, zbog zabave, ovu smešnu sliku,
Ovog lažnog Hamleta sličnog očajniku
Što ide razbarušen, s okom punim mraka!
Žalosno je gledati ovog veseljaka,
Klauna na dopustu, tu gomilu jada,
Što, jer svojom ulogom umetnički vlada,
Misli da će uspeti pesmom svojih muka
Rastužiti potoke, cvrčke, cveće, vuka,
Pa i za nas, autore te prastare priče,
Svoju recitaciju sriče i nariče!“

Mogao sam (moj ponos, visok kao gora,
Viši je od oblaka i demonskog hora)
Da se carski okrenem od tog krda zloga,
Da ne videh u njemu – o, zločin zbog koga
Nije sunce skrenulo sa putanje svoje! – 
Lepooku kraljicu srca, duše moje
Gde se smeje sa njima mom očaju tamnom,
Dajući se njihovom milovanju sramnom.



SMRT  LJUBAVNIKA


Imaćemo postelje, cele u mirisu,
I divane duboke, grobnicama slične,
Po stalcima cvetove neke neobične
Što u lepšem podneblju za nas cvetali su.

Do poslednje iskre ognja životnoga
Naša srca bivaće dve luče, dva plama
Čiji dvostruk odblesak blistaće u nama
Iz zrcalâ bliznačkih duha tvog i moga.

U veče od mističnog rujnoplavog kresa
Mi ćemo razmeniti samo jedan blesak,
Kao zbogom poslednje, jecaj neizmeran;

A onda će Anđeo u sobu nam ući,
Da ponovo oživi, radostan i veran,
Potamnela zrcala i ugasle luči.



LETA



Daj da te grlim, biće zlo i pusto,
Ljubljeni tigre, čudovište sneno,
Drhtavi prsti nek mi opijeno
I dugo blude tvojom kosom gustom;

U tvoje skute što mirišu tobom
Daj da sahranim misli nespokojne,
Da slasni zadah ljubavi pokojne
Udišem, kao sveli cvet nad grobom.

Spavati hoću! Spavati, pa makar
I ne živ! U snu slatkom poput smrti
Bez kajanja ću poljupcima strti
To lepo telo, glatko kao bakar.
 
I ništa kao ponor tvog kreveta
Jecaje moje neće da uspava:
Tvoja su usta puna zaborava,
U poljupcima tvojim teče Leta.

Sudbini svojoj, odsad svojoj slasti,
Pokoriću se ko suđenoj kobi;
Mučenik krotki, koji nevin dobi
Kaznu da muke plamte mu u strasti,

Svojoj ću mržnji ja dati da pije
Nepentes, otrov što ga duh moj žudi,
S ljupkih vršaka tvojih oštrih grudi
Gde nikad srce tamnovalo nije!



PREVESELOJ



Tvoj izgled, pokret, tvoja glava
Lepi su kao pejzaž krasni;
Licem ti igra osmeh jasni
Ko vetar kroz nebesa plava.

Prolaznik, duha zamišljena,
Zastane, zasenjen od zdravlja
Kojim kraj njega sineš, slavlja
Prebelih ruku i raména.

Pred igrom bojâ koju spretni
Prsti su ti na suknji svili,
Kroz duh pesnika, kroz san čili,
Zaigra čitav balet cvetni.

Tvoj duh je šaren, kao drska 
Ta haljina kud okom bludim,
O ludice za kojom ludim,
Voljena koliko i mrska!

Često sam, kao posustali
Jadnik u nekom cvetnom parku,
Ja osećao sprdnju žarku
Sunčevu, što mi prsa pali;

Ko poniženje srca, jedak, 
Ja doživljavah gaj, vedrinu,
Te za tu drskost Prirodinu
Kažnjavao sam neki cvetak.

Zato bih hteo, jedne noći,
U pozno doba sladostrasno,
Ko podlac, puzeći bezglasno,
Nad riznice tvog tela doći,

Da put ti kaznim razdraganu,
Da zgnječim tvoje čiste grudi
I da ti udar moje žudi
Na boku zada tamnu ranu,

A tad, o slasti divnog spoja!
Da kroz te lepše usne nove
U rujno meso što me zove
Svoj otrov slijem, sestro moja!



BERTINE  OČI



Prezreti možete najslavnije oči,
Vi oči mog čeda! Iz vas na me zrači
Neki mrak prenežan i blag poput Noći.
Nek se od vas, lepe oči, dan moj smrači!

Krupne oči mile, tajno moja draga,
Onim ste magičnim špiljama vi slične
Gde se svetlucaju još neznana blaga
Trepteći pod hrpom tmine letargične!

Oči su mog čeda kao noćne sfere
Tamne i duboke, neizmerne, čudne!
Njihov žar su misli Ljubavi i Vere
Što se u dnu krese, čedne ili bludne!




Charles Pierre Baudelaire
Sa francuskog Nikola Bertolino