Poezija, Miloš Komadina




SVETOVI

Svet kaljavih vojnika na vojnoj vežbi,
svet vlasnika portabl kompjutera,
svet bolnica i svet bolesnika...
Svet okupljenih na nečijoj sahrani.
A sred svih svetova moj svet.
Zašto neće da stane u nekoliko reči?

Svet putnika u prvom jutarnjem autobusu.
Izmoždene kurve nakon obavljenog posla,
polumrtvi radnici odlaze na posao...
Jedne noći sačekaću taj jutarnji autobus,
i kada postanem deo tog sveta
i moj sopstveni staće u nekoliko reči. 




ANATEMA

Tog jutra,
kada smo otvorili vrata, 
ugledali smo pred kućom
čupavo, crno, polumrtvo pseto.

Istog trenutka,
ispred kuće je prošao čovek
sa crnim šeširom na glavi
i kontrabasom pod pazuhom.

Tog istog jutra,
srušilo se lastavičje gnezdo
iznad naših vrata.

Procvetao je kaktus u bašti.
Cvet je bio prelep,
ali je širio smrad strvine.

U podne je četa vojnika
promarširala pored kuće.

Više se ništa nije desilo,
ali od tog dana,
niko nam nije ušao u kuću. 




POSLE KIŠE

Vidim: između dva krečna kamena, mrtav gušter.
Okrenut je na leđa, belog i kaljavog stomaka.
Ljudi pod kišobranima promiču kao u snu.

Kišobrani plove kroz park i nestaju na drugom kraju.
I sve me to podseća na dobar akvarel
koji sam video u kući mog druga kad sam bio mali.

A ja?
Ja idem polako, gologlav, i pokisao, i lepo raspoložen,
ali neprimetno, između košulje i leđa počinjem
da osećam kožu mrtvog guštera i blato i vlagu,
i sve što vidim najednom mi se učini prljavo,
i najviše od svega mi je potrebno da operem ruke.

Najednom (takvih neočekivanih preokreta ni u snu nema)
oblaci se povlače, sunce izgreva, i ljudi na ulici
postaju češći, razgovorljiviji, sklopljenih kišobrana.
I gle, i ja se ponovo smeškam raspoložen,
i korak mi postaje brži, čvršći i poletan,
ali daleko u meni jedna je misao:
ta je kiša nad nama, ne možemo joj ništa...

I košuljicu gušterove kože, pomalo blatnjavu,
dugo, dugo nisam mogao da skinem...