Priča o ocu, Toni Hogland



Evo još jedne priče o kojoj često razmišljam:
priča o ocu

koji se, posle sahrane svog sina samoubice,
vraća kući i spaljuje sve fotografije tog mrtvog dečaka;

kako stoji kraj roštilja u stražnjem dvorištu
i ubacuje slike u vatru; posmatra bledi dim
što se uzdiže i nestaje u vlažnom nebu Misisipija.

Svestan da stoji na ivici neke ogromne granice,
nesvestan da sebično grabi sav bol.

Kako su samo tiha predgrađa sredinom popodneva
kad jedan čovek uništava dokaze
udišući hemiju zapaljenih polaroid snimaka,

zagledan u krošnje ponad trošne ograde
koje kao da se podižu i klimaju s razumevanjem.

Kasnije će biti iznenađen
gnevom svoje porodice:

supruga skriva lice rukama,
ćerka ga zasipa pogrdama,

-          ali sada, siguran je u svoj čin; sada je
poput čoveka koji uništava neku religiju,
ili zaseca stablo u korenu –

i svaki put stignem tačno na vreme
da vidim kako otac parčetom zarđale žice

gura poslednju fotografiju dečaka
u narandžasti deo plamena:

lice postaje smeđe, uspomena se rastače.

Nije u pitanju apsurdna logika oca;
niti žalost za useknutom mladošću;

već drevna inteligencija bola
kojoj se divim:

kako se u njemu komeša poput dima;

kako tačno zna šta treba da uradi ljudskim bićima
da bi u njima ostao zauvek.





Tony Hoagland
Sa engleskog Alen Bešić
Nemoj reći nikome
Narodna biblioteka Stefan Prvovenčani
Kraljevo, 2015.