ARS
POETICA
Saši
Jelenkoviću,
odgovor na tihu poslanicu
odgovor na tihu poslanicu
Treba
otputovati. Zbog poroznosti, čežnje,
ranjivosti. Da bi se mogli pisati dnevnici,
dokumentovati kolebanje. Daškom mente
prepričati tjeskobnu nutrinu amfora zapečaćenih
voskom i školjkama na dnu Mediterana.
Uglavnom birati poraz kao utočište i učiti
ćutati o tome. Ulovljen u mrežu meridijana,
fanatični sakupljač prizora nestvarnih kao
slatko od ruža, oporih kao trnjine. Treba
pristati na sebe, imati strpljenja. I opstajati
u vakuumu od pogleda do slova.
ranjivosti. Da bi se mogli pisati dnevnici,
dokumentovati kolebanje. Daškom mente
prepričati tjeskobnu nutrinu amfora zapečaćenih
voskom i školjkama na dnu Mediterana.
Uglavnom birati poraz kao utočište i učiti
ćutati o tome. Ulovljen u mrežu meridijana,
fanatični sakupljač prizora nestvarnih kao
slatko od ruža, oporih kao trnjine. Treba
pristati na sebe, imati strpljenja. I opstajati
u vakuumu od pogleda do slova.
USITNJENO
JE MOJE VRIJEME, KAPRIČO
Usitnjeno
je moje vrijeme. Svaka sekunda
skriva okean. Sada, postojim za odustajanja.
I nedorečenost. Sve što znam znam iz knjiga.
U oaze plemenite praznine
pohranjujem urne sa pepelom mnogih svojih ja.
skriva okean. Sada, postojim za odustajanja.
I nedorečenost. Sve što znam znam iz knjiga.
U oaze plemenite praznine
pohranjujem urne sa pepelom mnogih svojih ja.
Proći
će nebo i zemlja, ali prolaze i
riječi. Poezija – pismo nepovratno. Poneka
slika, kao pelud na prstima, ostaje. U njoj,
katkad, alhemiju meda otkrivam:
riječi. Poezija – pismo nepovratno. Poneka
slika, kao pelud na prstima, ostaje. U njoj,
katkad, alhemiju meda otkrivam:
kamene
terase i maslinjaci po jadranskim otocima;
frutti di mare, bokal bevande i paški sir
u konobi u Komiži;
borove iglice na mladoj koži vrganja iz
bosanskih šuma mog djetinjstva;
djevojka što miluje zaspalu mačku
na stepeništu puste vile u nekoj od uličica
starog dijela grada Rodosa.
frutti di mare, bokal bevande i paški sir
u konobi u Komiži;
borove iglice na mladoj koži vrganja iz
bosanskih šuma mog djetinjstva;
djevojka što miluje zaspalu mačku
na stepeništu puste vile u nekoj od uličica
starog dijela grada Rodosa.
Hronika
sitnica.
Dovoljna za čitav jedan život.
Dovoljna za čitav jedan život.
VENECIJA
…jer
ovo je grad za oko; ostala čula su
ovde jedva primetna druga violina…
Josif Brodski, Vodeni žig
ovde jedva primetna druga violina…
Josif Brodski, Vodeni žig
Sačuvao
sam tek pregršt pastelnih snimaka: re-
cimo, jedan feral što jedva tinja u magli. Vjerujem
da je taj nestvarni graničnik iza koga počinje be-
skonačnost, u stvari, kandilo za promrzlu dušu
Josifa Brodskog. (Ona se već odavno, iz prenapu-
čenog groblja San Mikele, prometnula u miris za-
pletenih algi.)
cimo, jedan feral što jedva tinja u magli. Vjerujem
da je taj nestvarni graničnik iza koga počinje be-
skonačnost, u stvari, kandilo za promrzlu dušu
Josifa Brodskog. (Ona se već odavno, iz prenapu-
čenog groblja San Mikele, prometnula u miris za-
pletenih algi.)
Pitam
se ko je izmješao hodnike, rotonde, ste-
peništa i nije li Venecija Dedalov neostvareni san
koji je jedanput pokušao odsanjati u utrobi Krita?
Nedovoljni su ovdje klupko i hrabrost. Minotaur se
krije u svakom ogledalu. Naročito u podne, kad ti
se izgubi i sopstvena sjenka.
peništa i nije li Venecija Dedalov neostvareni san
koji je jedanput pokušao odsanjati u utrobi Krita?
Nedovoljni su ovdje klupko i hrabrost. Minotaur se
krije u svakom ogledalu. Naročito u podne, kad ti
se izgubi i sopstvena sjenka.
Potrebno je da otekne nešto vode iz zamućenih
kanala. (Kaže Brodski da je voda slika vremena.)
Da odrazi potavne. Tek tada okoštale slike sazru u
jezik, i riječi (same od sebe) počnu da se krune po-
put Betovenovog preludija Für Elise.
kanala. (Kaže Brodski da je voda slika vremena.)
Da odrazi potavne. Tek tada okoštale slike sazru u
jezik, i riječi (same od sebe) počnu da se krune po-
put Betovenovog preludija Für Elise.
Raste
Prvobitni Grad. Uvijek drugačiji. Uvijek
izvan imena.
izvan imena.
BOSNAE,
ULTIMA THULE, EQULIBRIUM
Večeras
u mom rodnom gradu, u gracioznim
piruetama, igraju pahulje. Prolaznici su treperavi
oreoli od polarne svjetlosti. Plutaju po trotoarima
kao papirni lampioni vodom na kineski praznik
mrtvih. Svak sa svojim znakom. Ideogramom na
mjestu srca.
piruetama, igraju pahulje. Prolaznici su treperavi
oreoli od polarne svjetlosti. Plutaju po trotoarima
kao papirni lampioni vodom na kineski praznik
mrtvih. Svak sa svojim znakom. Ideogramom na
mjestu srca.
U
glasovima divljih pataka sa rijeke čujem no-
stalgiju, zvuk praskanja smrznutih stabala, vidim
ribe optočene ledom. Sibir nije daleko.
Zastajem na sredini mosta i u trenu, beskrajno
kratkom, usnim tajnu ravnoteže: spokoj mjehura
u libeli u savršenom zagrljaju poprečne skale.
stalgiju, zvuk praskanja smrznutih stabala, vidim
ribe optočene ledom. Sibir nije daleko.
Zastajem na sredini mosta i u trenu, beskrajno
kratkom, usnim tajnu ravnoteže: spokoj mjehura
u libeli u savršenom zagrljaju poprečne skale.
Ali
ovdje, u ovoj Posljednjoj Tuli, ravnoteža je i
zaustavljeni dah snajperiste prije pucnja, na ivici
limba koji se otvara između bezbrižnog dječijeg
smijeha i njegovog izdisaja.
zaustavljeni dah snajperiste prije pucnja, na ivici
limba koji se otvara između bezbrižnog dječijeg
smijeha i njegovog izdisaja.
U
mraku, sa pločnika, poput raspetog Agneca,
besmisleno plamti nevještom rukom nacrtana ško-
lica.
besmisleno plamti nevještom rukom nacrtana ško-
lica.
Hronika
sitnica,
Bijelo Polje, 2014