Otvorila sam
prozor
i sunce je
ušlo u naš stan.
Odjednom smo
vidjeli
tisuće zrnaca
prašine i peludi, onoga
što je bilo i
onoga što spava u ljuskicama
svakodnevnih
stvari.
Godinama smo
se pripremali za ovo,
smišljali
načine da opišemo
početak, kako
je nastala samosvijest
i razdjeljak
na glavi.
Čestice
svjetlosti ulaze u naše nosnice,
spuštaju se
kroz vratove pa sjedaju na svijetleće,
prašnjave
kauče koje imamo u slezeni.
Kreću se
tragovima djece na
klizalištu i
tope njihove pokrete.
Sve što kažemo
zaboravit će se,
sve što
prešutimo sjest će na grimizni oltar.
Svjetlost se
smije iz pojedinih vlati kose
koje šute
zatabane u tepih.
Čemu se danas
veseliti
osim svjetlu?
Nedogođeni nas
pokret spaja
kao južni i
sjeverni pol.