SVAKODNEVNE STVARI, Marija Dejanović












Otvorila sam prozor
i sunce je ušlo u naš stan.
Odjednom smo vidjeli
tisuće zrnaca prašine i peludi, onoga
što je bilo i onoga što spava u ljuskicama
svakodnevnih stvari.

Godinama smo se pripremali za ovo,
smišljali načine da opišemo
početak, kako je nastala samosvijest
i razdjeljak na glavi.
Čestice svjetlosti ulaze u naše nosnice,
spuštaju se kroz vratove pa sjedaju na svijetleće,

prašnjave kauče koje imamo u slezeni.
Kreću se tragovima djece na
klizalištu i tope njihove pokrete.
Sve što kažemo zaboravit će se,
sve što prešutimo sjest će na grimizni oltar.

Svjetlost se smije iz pojedinih vlati kose
koje šute zatabane u tepih.
Čemu se danas veseliti

osim svjetlu?
Nedogođeni nas pokret spaja
 kao južni i sjeverni pol.