Kroz bodljikavu žicu
gledam
upravo kako se Rajna
razlila.
Kraj nje rupu u zemlji kopam,
šatorskoga nemam krila.
Isto tako nemam ni deke,
kaput u Opladenu ostao
je.
Kad se opružim usred rupe
ne nalazim drugare svoje.
Za konačište načupam
lucerke.
Noću sam sa sobom zborim.
Na vrhovima zvijezde
trepere,
Rajna mi zbunjeno žubori.
Uskoro će se lucerka
sasušit,
nebo se tamom prekriva,
u toku Rajne neće riječi
bit
da slatko mi kapke
uspava.
Ničeg neće biti do kiše,
ni krova ni nasipa da me
štite –
zelenilo proljeća
razgaziše
putevima pretvorenim u
blatište.
Gdje ostaju drugari?
Izgubljeni?
Ah, pri oluji i kiši
htjele bi se pozvat k
meni
samo kišne gliste i uši.
Sa nemačkog Stevan Tontić