понедељак, 18. јун 2018.

KAMP 16, Ginter Ajh








Kroz bodljikavu žicu gledam
upravo kako se Rajna razlila.
Kraj nje rupu u zemlji kopam,
šatorskoga nemam krila.

Isto tako nemam ni deke,
kaput u Opladenu ostao je.
Kad se opružim usred rupe
ne nalazim drugare svoje.

Za konačište načupam lucerke.
Noću sam sa sobom zborim.
Na vrhovima zvijezde trepere,
Rajna mi zbunjeno žubori.

Uskoro će se lucerka sasušit,
nebo se tamom prekriva,
u toku Rajne neće riječi bit
da slatko mi kapke uspava.

Ničeg neće biti do kiše,
ni krova ni nasipa da me štite –
zelenilo proljeća razgaziše
putevima pretvorenim u blatište.

Gdje ostaju drugari? Izgubljeni?
Ah, pri oluji i kiši
htjele bi se pozvat k meni
samo kišne gliste i uši.







Sa nemačkog Stevan Tontić