***
Prije sam se bojao nestanka znanja o zemlji,
ali je ono i u mene uraslo
s godinama – nešto zbog tebe,
a više iz tvrde gline samog vrta.
Prije sam strahovao zbog prolaska priča,
ali one su se vratile toliko puta
da sam već i sam pouzdan kazivač
tvojeg sve dužeg života.
ali one su se vratile toliko puta
da sam već i sam pouzdan kazivač
tvojeg sve dužeg života.
I nema više bojazni, nakon bolesti.
Samo priželjkujem (djetinje, uzalud)
stalnost tvog kašlja ujutro u voćnjaku
stalnost tvog kašlja ujutro u voćnjaku
i onaj nježni miris koji se diže
kad gaziš grubo po metvici
pod mojim prozorom.
* * *
kad gaziš grubo po metvici
pod mojim prozorom.
* * *
Stajali smo i koristili perfekt
razgovarajući o tvojoj smrti –
zapravo ne o njoj, jer se već bila dogodila,
njome smo baratali tečno kao glagolima.
Trebalo je riješiti pitanje-dva
u vezi sjetve i proljeća, sunca;
nekoliko napomena prije odlaska na rad,
izostanak hrabrenja tvoj je izraz uzdanja.
Tek oko podneva, poslije magle,
dok si lopatom rezao korijenje,
sjetio sam se da sam noću i plakao, probuđen,
kratko, prevrnuvši tugu u mraku, kao i zemlju
pri jesenskom kopanju; ušla je
natrag, u humus, kao gujavica.
Sada obojica guramo šake u podatnu tamu,
sve se dogodilo dok još i nije, dobra je zemlja.
Iz zbirke pjesama Na kraju taj vrt,
Zagreb: SKUD Ivan Goran
Kovačić, 2015
autor fotografije: Siniša Sunara
autor fotografije: Siniša Sunara