PISMO
Naš život je postao kao neko pismo
s nekom vrlo važnom porukom
kojoj se u talasima
izbeglica
izgubio i pošiljalac i
primalac.
A ipak pismo ide
tamo-amo
od pošte do pošte
a da ga niko ne otvori
i da ga niko ne baci
stalno s natpisom
„hitno“ na kovertu
i s izbledelim imenima
na obe strane
koja govore još samo
poštari
onako kao što naučnici
u laboratorijama
izgovaraju imena
iščezlih organizama.
Pariz,
novembra 1959.
IMENA
Jedino što mogu da
napišem
jeste vaše ime.
Prijatelji pesnici,
drugovi zaboravljeni,
Kosta, Manoli, Taso,
Jani.
Olovka i papir
mogu se uvek naći.
Decembar
’67.
POVEST EDIPOVA
Hteo je da reši zagonetku
da osvetli tamu
u kojoj se svi snalaze
koliko god da im je teško.
Nije ga uplašilo ono što je video
već odbijanje drugih da to prihvate.
Zar će on uvek biti
izuzetak?
Više ne bi podneo
samoću.
Da bi našao svoje
bližnje
duboko je sebi u oči
zabio
one dve igle.
Ponovo je dodirom
razaznavao stvari
koje niko nije hteo da vidi.
Januar '71.
Sa
grčkog Ivan Gađanski
i Ksenija
Maricki Gađanski