субота, 16. септембар 2017.

Poezija, Selim Arnaut



Selim Arnaut

STANOVANJE

Sjedimo u sobičku, sklepanom
jedva, od razvaljene
kolijevke.

Nad našim glavama,
nadgrobnim, tek osvanulim
tek pomilovanim,

zuje,
lete na jug,
muhe.



SAMAC

Nikog u kući nema,
sem tebe koji otvaraš vrata

mjaukanjima,
vlastitom kašljanju,
koji se ujutru spotičeš
o ruku
što prinosi razbijenu šolju,
u kojoj drhti kajmak,

nikog

pomjeraš svoje tijelo
kao televizijsku antenu
nakon nevremena

nikog osim tebe

i tvoga lika
uredno položenog
među uštirkanim košuljama



SMETLJARI, PERO

Marljiv kao razgažen mravinjak,
drevnim bojicama crtam svoju kost.

Bočice sa lijekovima,
svjetlucaju na prozorskoj dasci kao riječi
i na rane su popali

U daljini: nečiji obli potiljak,
zaleđeni plovak, i trom
glas kroz šljunak
grca.

Put podsjeća na podvijen rep.

Ujutro smetljari odnose pero,
žene iz ponjava istresaju vruć prah.

I dan,
na par sati unajmljena dadilja,
ulazi u stan.



PREPOZNAVANJE. ZALUD

Druga kuća.
Vidim to po vratima
izašlim u susret.
Druge, možda ljepše, prizore
prozori opisuju nazirući me.
Bol, ipak
ne bira predjele.
Bor bira nas.
Kao da više ne sanjam.
Kao da neko budi
avgust vojničkom cokulom.
I, uvlači se u sobu
kroz nježnu ženstvenost zavjese
brbljanje sa pločnika.
Niče list.
I latica.
Ista jeza.
Isti mravlji umor.
Isti nered – kao vaza
na sredini stola.



KROV
Svjetlost, Sarajevo