Selim Arnaut
STANOVANJE
Sjedimo u sobičku, sklepanom
jedva, od razvaljene
kolijevke.
Nad našim glavama,
nadgrobnim, tek osvanulim
tek pomilovanim,
zuje,
lete na jug,
muhe.
SAMAC
Nikog u kući nema,
sem tebe koji otvaraš vrata
mjaukanjima,
vlastitom kašljanju,
koji se ujutru spotičeš
o ruku
što prinosi razbijenu šolju,
u kojoj drhti kajmak,
nikog
pomjeraš svoje tijelo
kao televizijsku antenu
nakon nevremena
nikog osim tebe
i tvoga lika
uredno položenog
među uštirkanim košuljama
SMETLJARI, PERO
Marljiv kao razgažen mravinjak,
drevnim bojicama crtam svoju kost.
Bočice sa lijekovima,
svjetlucaju na prozorskoj dasci kao
riječi
i na rane su popali
U daljini: nečiji obli potiljak,
zaleđeni plovak, i trom
glas kroz šljunak
grca.
Put podsjeća na podvijen rep.
Ujutro smetljari odnose pero,
žene iz ponjava istresaju vruć prah.
I dan,
na par sati unajmljena dadilja,
ulazi u stan.
PREPOZNAVANJE. ZALUD
Druga kuća.
Vidim to po vratima
izašlim u susret.
Druge, možda ljepše, prizore
prozori opisuju nazirući me.
Bol, ipak
ne bira predjele.
Bor bira nas.
Kao da više ne sanjam.
Kao da neko budi
avgust vojničkom cokulom.
I, uvlači se u sobu
kroz nježnu ženstvenost zavjese
brbljanje sa pločnika.
Niče list.
I latica.
Ista jeza.
Isti mravlji umor.
Isti nered – kao vaza
na sredini stola.
KROV
Svjetlost, Sarajevo