Poezija, Rolf Jakobsen



NEKO

Neko
izlazi iz našeg života, neko
u njega ulazi,
nezvan, i seda,
neko
prolazi ravnodušan, neko
ružu ti poklanja,
kupuje novi auto,
neko
veoma ti je blizak, nekoga
potpuno si zaboravio,
neko, neko
si ti sam,
neko
kog nikad nisi video, neko
jede šparglu, neko
je dete,
neko na krov se penje,
sedi za stolom,
leži u mreži za spavanje, ide
s crvenim kišobranom,
neko te gleda,
neko te nikad nije primetio, neko
želi za ruku da te drži, neko
je noćas umro,
neko je neko drugi, neko si ti, neko
nije,
neko jeste.

RASTI NAOPAČKE

Što gradovi postaju veći,
to su ljudi sve manji.
Što kuće više teže oblacima,
to su stanari sve sitniji.
U Njujorku imaš samo 10 centimetara.
U Londonu i Singapuru možda englesku stopu.
A gradovi rastu li rastu
i tvoj život postaje manje vredan.
Uskoro ćemo biti visoki kao čuperci trave
i kosilica će moći da nas pokupi
u rano nedeljno prepodne.
A šta ti misliš?

KUĆA I RUKE

Dve su ruke bile kao kuća.
Rekle su:
useli se ovde.
Nema kiše, nema mraza, nema straha.
Živeo sam u toj kući
bez kiše, bez mraza, bez straha,
dok se od vremena nije urušila.

Sada sam opet na putevima.
Tanka je moja kabanica. Miriše
na sneg.



Rolf Jacobsen
Sa norveškog Marko Vuković
Narodna biblioteka Stefan Prvovenčani

Kraljevo 2014.