Poezija, Lindita Ahmeti



TROUGAO

Hitaju olovni oblaci
Stižu crvenkasti
jednom ovi
zatim oni
opet ovi
za njim oni
kada se vrši izmjena
na nebeskom svodu se pojavljuje
trougao
velik
vidljiv
samo za grahoraste oči
tri stranice
tri boka
tri ugla
na nebeskom prostoru promjena

stoji trougao olovne boje
jasan kao moja muka
trougao
na nebu koje nikako da pokaže svoju boju
iznad hrastove šume opalog lišća
iznad polja sa jagodama isušenim
trougao
sa tri vidljivih tačaka
koje su tri kruga
tri ogledala
i ne razlikuju se jer gledamo sa najniže pozicije
sa ulegnuća kuda teče crnina
tri tačke su gdje smo stali
ne nisu tri tačke već tri kruga
tri kruga gdje vrijeme provodimo
igrajući teško kolo
tri stranice
tri boka
tri tačke
tri kruga
tri
trougao



GLUMIMO KAO DA HODAMO BEZ ZEMLJE POD NOGAMA

ovdje se dani sudaraju od jednog zida na drugi
kao uznemireni morski val na crnoj obali
i ne prolaze
ne mjenjaju se
vidi se žica što se lijeno razvlači od jednog do drugog dana
a na njoj
na njoj dakle
nas mrtvace objesili na nisku
obješeni smo i ne vidimo
a glumimo kao da hodamo bez zemlje pod nogama
dok oni
eh oni su dobri ljudi
koji hodaju po zemlji
i koji znaju svoj posao

zato su ukrali žutu jabuku zlatnu
bacili je ispred nas
evo jabuke nam kažu
da je pojedete
a jabuka pojede nas
dok mi ostajemo obješeni kao sjenke na tri duga dana
oni su dobri ljudi
dok mi stojimo obješeni nad crnim danima
oni obrađuju naše njive
poberu nam voće
ti dobri ljudi...


Sa albanskog Qazim Muja