петак, 11. август 2017.

DOSTUPNOST, Radharani Pernarčič



                    vlastitoj prisutnosti

naša rijeka guta oblake,
za njom ostaje ispljunuti sprud:
kad samotni čamac klizi
između gora, drhtaji površine
zazvuče u potiljku. Ni ti ni ja
ne poznajemo partituru neba,
nijedan čovjek ne zna točno
opisati žalost. Niti ako se nekad
nađemo u trenutku kad u
usporenom snimku promatramo
kako se raspada metal, puca staklo
u mozgu što kosti opskrbljuje
poviješću, ranjene stijene
ne zacijeljuju – iz njih rastu
novi i novi krajolici: za svojih života
vidjeli smo samo njihov nokat.
Oprez ne pripada ni grabežljivcu
ni plijenu: nastaje u međuprostoru,
u rezonanciji znanja o tome da će se
upravo odapeti elastična napeta
nit negdje u svemiru – a mi ćemo uhvatiti
samo kako je s kaputa odletio pretijesno
zakopčani gumb. Pojavnost je samo trik
da se ne zasitimo pogleda u logiku osnove.
Ali za svaki slučaj: uvijek, prije no što se
vratimo u kuću, na vrtu tri puta
zazviždimo – da vjetar opet
nađe pra-ulaz u naša tijela snova.




Sa slovenskog Edo Fičor
Poezija br.1-2
Zagreb 2017.