DVE PESME, Alberto Blanko


Papagaji

cijeli dan pričaju,
a kada se smrači,
utišaju svoje glasove
kako bi razgovarali sa svojim sjenama
i s tišinom.

Papagaji su
poput svih,
danju rasprave,
noću teški snovi.

Svojim zlatnim nakitom
na mudrim glavama,
briljantnim perjem
i srcem nemirnim
od govora...

Poput svih,
papagaji
koji najbolje pričaju
imaju kaveze samo za sebe.

Dobre želje

Sivi dim diže se za prozorom:
hrđavo sunce rasipa i poslednje sumnje.

Želio bih napustiti ovaj grad
u potrazi za zrakom koji se može disati.

Vjetar s planine
tjera cvjetove da se zatvore u sebe,
i onda klonule latice padaju...

Samo to – ne besmrtnost –
zrak koji možemo disati.

Južna pošta – Putovanje poezijom Latinske Amerike,
Zagreb:
Hrvatsko društvo pisaca / Biblioteka: Poezije, 2009.
izbor, uvodni tekstovi i prijevod s portugalskog, španjolskog i engleskog
Tomica Bajsić

autor fotografije: Dana Blanco Revah, preuzeto sa
https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Alberto_Blanco_by_DB.jpg