kako
je on jeo tu ribu.
kako
je on jeo tu ribu! noktima ju je jeo, rukama ju je jeo, ronio
nosom
po njoj kao da je razjapljena žena, jezikom palacao nad
mrtvim
ribljim tijelom, nad tim očima zagledanim u ništa. slina
mu
je tekla iz kutova usana, ništa drugo to nije bilo do mozga
koji
je gladno stenjao nad ubojstvom, nad komadićem života
ulovljenim
na mamac pa izbačenim iz guste udobnosti vode na
suhu
surovost obale. kako je samo jeo tu ribu, bože, cijelim se
tijelom
unio u taj glagol. vrškom noža je škripao po tanjuru, a
ispod
stolice nogom mlatio svu prošlost, sva kopna, sav vjetar i
ribare
koji su mu se našli na putu do nje, tako je on jeo tu ribu.
repom
je mahao dok je razdvajao glavu od tijela, trbuh od leđa,
dok
je gurao rep u usta, sav se zapuhao deklinirajući tu ribu po
padežima.
ruke su mu se tresle, očima ju je jeo, davio je grlom,
pjevao
joj riblje uspavanke u sebi. tako je bio gladan ribe, tako ju
je
pohlepno gledao, dok su mu tuste suze tekle niz lice, kosti su
mu
krckale od uzbuđenja, ušima je strigao, samo što nije zalajao.
samum.
u
mojoj sobi netko spava. ne znam o tome ništa više niti
manje,
kao što o suncu ili arktičkom krugu znam točno
onoliko
koliko znam. njegovo tijelo, ili ono što se pod tim
podrazumijeva,
ima sve što tijelo ima. iz njegovih usta
dopire
tihi zvuk toplog pustinjskog vjetra, fuu, fuu, a to je
veće
i od svemira kojim se pokrio preko glave. u snu se
probija
kroz visoki šaš. iza horizonta čeka ga more na čijoj
se
površini ljeska sunčev sjaj. dijete plače jer je stalo na
ježinca.
majka stavlja kremu protiv sunca. on se sprema
skočiti
s litice u vodu, ali dubina ga ne uvjerava u svoju
dovoljnost.
mjerka razdaljinu, kalkulira pokret. dubok udah,
dubok
izdah, rukama zamahuje iznad glave, rukama radi
lastu.
more je bistro i mogao bi izbrojati oblutke. ne zna
zašto,
ali mora skočiti. propinje se, zakoračuje i zatvorenih
očiju
skače u nepoznato. mora se probuditi dok leti. ako ne
izađe
iz sna na vrijeme, umrijet će u snu, kažu praznovjerni.
na
putu do sretne zvijezde.
došao
je jednom i rekao: i ja ću sletjeti na svoju sretnu zvijezdu. zasad
je
mogu samo gledati ležeći na leđima na livadi pored kuće, mada nisam
siguran
koja je od ponuđenih moja. gdje sam bio, nigdje, kad su se dijelile
sretne
zvijezde. do moje sretne zvijezde moram proći sve ponedjeljke i
novembre,
razlomke i nervne slomove, ne zna čovjek što će mu na kraju
ostati.
ukrcati se na vlak i poći put sretne zvijezde, možda. tamo svi čekaju
svoj
red. starica u dimijama raskrečenih nogu jede pečeno pile. cigančica
nožem
siječe lubenicu, sok joj se cijedi niz lakat. djeca se smiju, hodnikom
se
ori pjesma, ali nitko ne zna gdje je sretna zvijezda. traže je i harmonikaš
s
mišem u džepu košulje, i šibicar, i čovjek s bolesnim djetetom. rekao je
još
i
to da je upirao prstom u onu i onu i onu, ali nijedna nije bila prava. sve
su
one
ugasle odavno, to samo svjetlost još putuje kroz prostor, nudi lažni sjaj.