Polegnuo sam šumu i po zraku prosuo posoljeni
miris hrastovine. Potom sam stare lance
zamijenio novima i vezao obalu za more.
Ono što se odlučivalo od samoga početka, opet
je, kao fatamorgana, približavalo daljinu i na
valovima se prikazivalo tek tako samo, titravo,
svjetlucavo, bljeskavo, odozdo, odozgo, bočno,
povratno, sa svih strana, uvijek. Gdje je predah,
dobri vjetre? Tamo. U šapatu šume. Ući. Otići.
Uzeti novi svijet.
fotografija preuzeta sa http://dhk.hr/clanovi-drustva/detaljnije/kemal-mujicic-artnam