Poezija, Ervin Jahić

    


Otac

Bijeli svijet zrije, u šaci ga držiš marno
Prijatelj si mu, očekivanja tvoja golema su

Otac, majka, mi s jedne strane
Sve ostalo – na drugoj strani

Tata je stražar, tata je vojnik, on ne spava
Mama je kuća prepuna svjetla

I tata je svijetao, tata je štit koji razmiče maglu
Otac je moja majka, majčica

Svijet je pun
Prolazi vrijeme, udah-izdah

Prolazi tata
Polazi na put

Dječak sam, otac sam
Valja mi na put

Za ocem svojim
Da ga nađem


Majka

Majka je vladarica odabrana za stolom
Prije svijeta

Iz čiste ljubavi
Čuvarica sirotih činjenica djetinjstva

Ona je palma, ona je osvit i blagi lahor
Ona je vučjak u svim ratovima

Ona je to rebro vjenčano zemljom
Vidik moj, dah, oko

Ona je otac moj
Glazba moga bića

Otac je moje biće
Imate li oca, dijete ste

Nemate li ga, imate ga puno
U svakom slovu, u tramvaju, po svu noć

Po cio dana, u sebi, iznad sebe, pokraj sebe
Uzduž i poprijeko

Otac vas gleda i čeka
Čeka jesen kad dolazite

I ljeto kad dolazite
Sve te puste dane

Koji zapadnu u šutnju
Nekad u nemar i galamu s CD-a

Nekad u ritual obljetnica
Dodirujete se nelagodno

Nelagoda je otac
I ti si nelagoda, znaš to

A tako bih rado u ocu bio
Zaspao u ocu, tonuo u njega

Kao u ocean vrenja
Drhtao s ocem

Prostro se pod nožem
Umjesto njega

Dao mu sve od oca u sebi
Dao majci oca u metalnu zimu

Dosita da ga se nagleda
I ja da se šuljam

I sestra moja, i brat
Pod hrastom

Što izrasta nasred kuhinje
Majka je moj otac

Otac je zefir
U majčinim očima