Poezija, Milorad Pejić



BUĐENJE


U gluho doba noći probudi me
buncanje: glasovi iz tvoga sna.
Primirim se i slušam šta sanjaš.
Pomalo me je stid kao da otvaram
i čitam tuđa pisma.


USPOMENE


Kada se praznih šaka vraćaju iz pustinje
Gobi golovrati lešinari kljucaju i razvlače
kosti davno potrošenih strvina dok konačno
ne zavaraju glad.

U svakodnevnim danima dolazimo kući
umorni. Kao u filmu gluvonijemom nemamo
šta ispričati. Poput ukletih ptičurina iz pustinje
Gobi, slijećemo u parovima na lešine godina.
Prebiremo i čeprkamo po uspomenama,
dok se riječi konačno ne vrate.


TAJNA


Otkad mi povjeriše tajnu na čuvanje
sam sebe ne prepoznajem. Sam sebi
više ne vjerujem. Svaku riječ dugo
žvačem prije no što je izgovorim.

Noću budan spavam u strahu da ni tebi
kraj koje ležim tajnu u snu ne odam.
Ujutro, za kafom, mjerim te Kafkinim
pogledom. Jedino sa psom i s mačkama
ko čovjek razgovaram.

fotografija preuzeta sa https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Image_of_Poet_Milorad_Pejic.jpg
autor fotografije stephkru