Poezija, Milovan Marčetić




KAKO PREPOZNATI GAGAUZA


Zid iz kojeg, kada nasloniš uho,
čuješ penušanje mora.

Oni trenuci pre nego što snežna lavina krene,
tišina samo zbog onoga što će uslediti.

Tišina u bombi, okružena čvrstinom –
nešto nedostaje nakon eksplozije.

Malo selo u planini:
živeći iznad oblaka, stanovnici veruju
da su njihovi pragovi pošteđeni
kad beše smak sveta.

Jedan grad iz snova: prazan prostor postao je čvrst,
a građevine prazan prostor – sećajući se praznina.

Trg na kojem su se odomaćile metafore:
tamo odlazim sa Rečnikom figura
da bih tražio predmete i ljude
s imenima drugih predmeta i ljudi.

Spomenik oslobodiocu na kraju grada –
tamo je nekad ležao crveni lonac, u koprivama.

Rus zaleđen na Kamčatki,
toliko da više nije Rus.

Jedan tihi ludak, toliko tih
da niko ne primećuje njegovo ludilo.

Trenuci u kojima je diktatorov strah na vrhuncu:
urlanje i pena probijaju skramu normalnosti,
što je samo znak za početak legalizacije ludila.

Niko ne obraća pažnju na interval tišine
između dva njegova urlika.

Kada je eksplodirao,
naša je dolina bila puna leptira.

Gagauzi – eksperti za prepoznavanje ćutljivaca
u časovima kada ćutljivci brbljaju.

Kako prepoznati gagauza?
Kad izgovoriš reč gagauz, gagauz se ponaša 
kao da je izgovorena sasvim obična reč.



SAN O LETENJU
           
Po jednom indijskom predanju i Sloterdajku

To što svake noći, mada i u snu nekrilat, sanjaš da letiš, koristeći silu gravitacije kao sredstvo vratolomne igre, srećan, začuđen, svaki put veštinom letenja zatečen

možda je dokaz da je tvoj najdalji predak bio jedna od onih ptica što se legu u najvišim vazdušnim koridorima, koje oslobođene zemljine teže, nikada se ne spuštajući na tlo i ne uzimajući hranu, spavaju u letu, vodeći i ljubav pod otvorenim nebom i nad otvorenom zemljom

da je bio jedno od onih stvorenja kojima ne treba ništa osim visine i daljine, koja sve potrebe zadovoljavaju kroz pupčanu vrpcu sopstvenog blaženstva.

Te ptice i jaja polažu u vazuhu, pa odlećući dalje ostavljaju ih Suncu da ih ono leže. Jaje se ka zemlji survava sve brže i obično negde na sredini puta božansko pile iznutra razbije svoj oklop, oslobodi se opne i uskoro, kad mu Sunce osuši krila, pad obrne u uzlet, u povratak u visine, gde mu rod leti.

Ali desi se da zbog oblačnog vremena, prekratke putanje ili čvrstine opne neko jaje stigne celo do Zemlje i tek se od udara o tlo razbije.

Stvorenje koje se izleže na taj način, ostaje da živi na Zemlji, više ni besmrtno ni božansko, ne znajući ništa o svojim precima, ali često sanjajući da leti. Kroz sferu podsvesnog ono ovaj san prenosi potomstvu.

Ovu priču, nikad uhu dosadnu, često su pričali Ramakrišna, Svami Muktananda i Sri Auribindo, a s njima i stotine drugih, svaki na svoj način, a ipak svaki ispravno.