Mreža, Tomislav Marinković




Na sve četiri strane dvorišta,
Zraci su zategli zaslepljujuću mrežu.

U nju je uhvaćena, uvek iznova,
Ista odlučnost trave, upornost
Šibljastih izdanaka, cvetova magnolije...

Mrtva ptica, koju pronađoh već
Napola rasrgnutu, jedina nalazi izlaz
Iz nerazmrsive pređe svetlosti.

Vrativši krilo na mesto obeleženo ranom,
Spuštam je u tek iskopanu jamicu.
I ostavljam da se oko nje, u miru, spore

Sloboda i ništavilo,
Trenuci dana i trenuci večnosti.


Svet na koži
Povelja, Kraljevo, 2007.