Sad znam da moj otac nije ništa naučio o ratu.
Nije ništa
naučio ni o pčelama.
Početkom
Drugog svjetskog rata obukao je uniformu
i otišao
da se bori protiv Fašizma
ostavljajući
porodičnu kuću
i svoje pčelinjake.
Kasnije kad su pčele podivljale
i počele
napadati djecu
mještani
su ih ugušili dimom.
Nakon dvije godine novoga rata,
otišao
je u staru porodičnu
kuću
i ponovo počeo
uzgajati pčele.
Prestao je čitati
novine,
sve manje psuje vlast
i nestane kada se zapodjene razgovor o politici.
Poslao mi je teglu meda.
Još
uvijek je nisam otvorio.
Čuo sam da je desetak kilometara
od stare porodične kuće
ubijeno i sahranjeno 8.000 ljudi,
čuo sam da od smrada raspadnutih leševa
pokopanih na fudbalskom igralištu
više
niko ne osjeća
miris lipe.
Kažu
da noću niko ne može zaspati
od detonacija praznih stomaka mrtvaca
koji pucaju na ljetnoj žezi.
Moj otac to ne zna. On samo uzgaja pčele.
Prevrćem
enciklopedije i tražim
podatak
koliko daleko pčele mogu letjeti
i da li bježe
od smrada.
Onda se rasplačem.
I ne uspijevam objasniti svojoj djeci
zašto
im zabranjujem da otvore teglu meda
koju im je poslao moj otac.
Ratnik i pčelar koji nikada nije ništa
naučio
ni o ratu ni o pčelama.