Bejah dečak od možda nekih sedam godina
kad prvi put ugledah golemu pastrmku
koju je
moj otac bio ulovio, mušičareći na nekoj
brzoj,
planinskoj vodi, što govori uvek
različitim glasom.
I dok joj se primicah rukom, misleći da
je već
savladana, ta, nimalo priprosta, beštija poče žestoko
da se trza i giba, kao da je ne dotiče
misao
o kratkovečnosti - tek, malo je
nedostajalo da me
poseče oštrim perajem; nakon par minuta
kada je
već bila mrzovoljna i skoro obamrla, jer
škrge
u vrelini tromog popodneva više nisu
uvlačile
kiseonik, mogao sam da osmotrim njeno
elegantno
telo: pegice živih, vlažnih boja,
izbuljene oči,
krljušt srazmerno sitnu; još uvek
krkljala je
u svom gospodskom očaju, ne pristajući
da je napusti
životni dah; tad u gubici, začudo,
primetih još dve
krupne udice što, gotovo urasle u meso,
govoraše da se
najmanje dva puta otimala smrti; sećaš
se, moj oče,
molio sam te da je pustiš i ti si
pristao kada si je
video onako ukočenu i samosažaljivu, kao
da u njenim
očima više nije bilo mesta za još jedan
zalazak
sunca; zašto mi se uvek iznova u svest
vraća prizor
te pastrmke, smrtno uplašene, oče,
kralju nad kraljevima?
Možda zato što me je i tvoje lice, dok
si, u užičkoj
bolnici krkljao posle trećeg moždanog
udara,
podsetilo na mrgodno lice pastrmke što
se (kao i tvoje
srce posle toliko gibanja) najzad
umirila na udici
bolno zabijenoj u čeljust, a onda
najednom oživela,
jednako kao i ti, u mom srcu, u ovim
rečima bez dna.