Onoga s ranom sustigao sam u snu. ranu je nosio
kao orden. nosio ju je kao medalju. još kao dječak
ranu je bio pojeo, ne bi li je u sebi sakrio. odasvud
upirao je aorist: kaplje sna klatiše se u svojim šarkama
kao kapije. države su se povukle pod kamenice.
a ja sam znao sve mesare, izučih iznutra njihov zanat.
da ne bi umakao vezao sam ga kaišem, kako vezujemo
sve koje volimo. započeo sam šakama. zatim ga srušio
ušicom sjekire, da ne bih ranu poremetio.
imao sam je pred sobom rastvorenu, kao povelju. sama je
bila svoj pečat. skok u dalj, prečica, veza imeđu vjetra i tijela,
isprava vremena. ni tako, kao mapa bila je preda mnom prostrta,
nisam umio reći je li rana ulazna ili izlazna. iako sam je slijedio
stoljećima, ostala mi je strana. pratio sam je u stopu
kao što hrt prati lisicu, kako mjesec nadgleda kosti,
iz čiste ljubavi. naučio sam steći svoju ranu je dužnost.
primijetio sam svaka rana je posebna. nitko za mene nije umro,
nitko nikada bio svet. tijelo je kutija koju otvara vrijeme.
rana je otvoren prozor, kroz koji ulazi svijet.
Zemlja zemlja,
Beograd: Kontrast izdavaštvo, 2017.