DVE PESME, Ilija Đurović


Kuda gledaju mačke?

Znam oči i znam da je noć i vrućina,
da je svjetlost na ulici žuta, ispod školjke
kola prvo proviri majka-mačka, pogleda lijevo i desno,
onjuši cestu, centrira nišane nesreće, onda nastavi dalje,
mačići idu za njom u dobro organizovanom vozu:
kad je došao red na prvog, izašao je, na drugog,
izašao je, na trećeg, izašao je, na četvrtog,
onda su konačno svi bili na ulici,
gradom hodaju divlji psi, divlji ljudi,
ali sa tako opreznom majkom
mogli bi dogurati do pune mačije koncentracije.
Dok sam tuđim očima gledao mačiji život na vreloj ulici,
mjauknuo sam: A očevi? Kuda gledaju očevi?

K

Nemam O’Harinu pauzu za ručak, jer niko ne kuva.
Imam posao. Vozim rikšu gradom Berlinom.
Hranim KreuzkÖlln.
Produžavam bolovanje dok me ne otpuste.
Isto radi moj otac u Podgorici. I on je vozač.
Moja djevojka misli da smo genetski neradnici.
Kažem joj da smo organski intelektualci.
Kaže mi da batalim više sa tim gramšijevskim sranjem.
Kažem joj da je kapitalista. Kažem kapitalistkinja.
Kažem da odbijam da me kinje hipsterska govna.
Kaže mi da sam u svakom slučaju neradnik.
Ali danas mi je niotkuda za sto sjela Karla iz Kostarike.
Rekla je da je moj anđeo čuvar, da ima sina od 18
i ćerku od 16 i da se u Južnoj Americi još može lijepo,
lijepo živjeti. Ljepše nego u smrdljivom Berlinu, kaže.
Kažem da sam vozač rikše i srećan. Ona se smije,
lijepa, crna majka iz Kostarike.

Ilija Đurović, Brid,
Beograd: Treći Trg, 2018.