Poezija, Nada Topić



SESTRA KRUŽI OKO SVOJE SAMOĆE

Ni daleko
Ni blizu

Noćni leptir
oko žarulje

Što ako je dodirne?
Svjetlo

Sestro!
Što ako nestane?





SESTRA GURA SVIJET POD JASTUK

Pokrije ga bijelim perjem
da lakše zaspe

Da nestane

Ujutro
prije nego otvori oči
zavuče ruku
i prošapće:

Hajde, svijete, izađi
Probudi se

Još samo pet
kaže svijet

Onda ustane
obuče se
i opet

sve zauzme





SESTRA, VESTA

Kad zapuše vjetar
sestra ulazi u kuću
i vraća se
s modrom vestom u rukama

Sestro, sestro!
Topla vesto!

Za naša gola ramena
i koljena





SESTRA RAZGOVARA S CVIJEĆEM NA PROZORU

Ajde bok!
Kaže mu na odlasku





SESTRA MIJENJA RASPORED PREDMETA

U majčinoj sobi

Ormar na mjestu kreveta
Krevet na mjestu kantunala

Da prostor prodiše
kaže
da dobije zraka

Kad ugasi svjetlo
soba je ista
mala
i puna mraka





SESTRA PREKIDA ČITANJE

Na trenutak
sestra prekida čitanje
i gleda me

Nadam se da ne pišeš o meni

Kaže mi

Ljuti se