Nestanak
počinje s izlaskom na balkon. kažem sebi:
na kraju te sobe je balkon. mogu probati
izaći, provjetriti se, možda još ponešto.
prodisati, zapravo ne. smrznuti se kao ta mršava
ograda, koja me zadržava, nećeš vjerovati,
ali termometar u gdańsku pokazuje minus trideset.
zima je zadesila i one najbolje obučene,
i one najbolje obučene, što nas nekako zbližava.
ovdje, u gdańsku, stvari stoje ovako: ništa nije
na svom mjestu, sve je negdje drugo.
nema te još jedan mjesec, još jedan mjesec
valja se po meni kao tenk. navodno je bio rat
navodno su ustrijelili sve bjegunce.
htio sam ti napisati da je sve u redu, puno izlazim,
polako dolazim k sebi, pokušavam se naspavati,
ali taj kran vječno cvili preglasno.
počinje s nestankom. ne paničarim, kažem sebi:
život ide dalje. doručci, fakultet,
budućnost. mogu se strpiti jer ništa nije
konačno, sačekat ću, a kad se opet ne pojaviš,
izaći ću na balkon i potražiti te negdje
između kolodvora i epitafa,
uvjeriti se da je to čime me boliš, taj mali kamen
među prstima u cipeli, zapravo nagrada.
Tiber
sebi, tebi i tamo nekom
predlažem red: sakupiti zmajeve,
postere davnih zvijezda presaviti u rolu.
odnijeti u podrum biciklić i apotekicu od lego kocica,
baciti šarene limenke iz biblijske sr njemačke.
sve te sitne stvari što su zakrčile prolaz
pomaknuti do zida. iz podruma donijeti:
nekoliko staklenki za zimu, krevet na rasklapanje, deku.
sistematično kretati u budućnost.
konačno se opredijeliti za sreću,
kakva jest a ne kakvu želimo. između
podruma i stepenica preživjeti tragediju.
jednu od onih nevelikih, ali potpunih.
počinje s izlaskom na balkon. kažem sebi:
na kraju te sobe je balkon. mogu probati
izaći, provjetriti se, možda još ponešto.
prodisati, zapravo ne. smrznuti se kao ta mršava
ograda, koja me zadržava, nećeš vjerovati,
ali termometar u gdańsku pokazuje minus trideset.
zima je zadesila i one najbolje obučene,
i one najbolje obučene, što nas nekako zbližava.
ovdje, u gdańsku, stvari stoje ovako: ništa nije
na svom mjestu, sve je negdje drugo.
nema te još jedan mjesec, još jedan mjesec
valja se po meni kao tenk. navodno je bio rat
navodno su ustrijelili sve bjegunce.
htio sam ti napisati da je sve u redu, puno izlazim,
polako dolazim k sebi, pokušavam se naspavati,
ali taj kran vječno cvili preglasno.
počinje s nestankom. ne paničarim, kažem sebi:
život ide dalje. doručci, fakultet,
budućnost. mogu se strpiti jer ništa nije
konačno, sačekat ću, a kad se opet ne pojaviš,
izaći ću na balkon i potražiti te negdje
između kolodvora i epitafa,
uvjeriti se da je to čime me boliš, taj mali kamen
među prstima u cipeli, zapravo nagrada.
Tiber
sebi, tebi i tamo nekom
predlažem red: sakupiti zmajeve,
postere davnih zvijezda presaviti u rolu.
odnijeti u podrum biciklić i apotekicu od lego kocica,
baciti šarene limenke iz biblijske sr njemačke.
sve te sitne stvari što su zakrčile prolaz
pomaknuti do zida. iz podruma donijeti:
nekoliko staklenki za zimu, krevet na rasklapanje, deku.
sistematično kretati u budućnost.
konačno se opredijeliti za sreću,
kakva jest a ne kakvu želimo. između
podruma i stepenica preživjeti tragediju.
jednu od onih nevelikih, ali potpunih.
prevela: Đurđica Čilić
Škeljo