Vagon u travi, Tomislav Marinković



Na mestu gde dugo nema tragova
opšte sreće: katranisanih pragova
i oštrog trenja metala o metal
(što je najavljivalo sjaj i izglačane dane),

ostavljen da trune pored utonulih šina,
vagon je još uvek vagon – za razliku
od bolesnika, što od iscrpljenosti
i ležanja postane neko drugi.

Zamišljam – u noćima kao što je
ova, u njega svrate duhovi
mašinovođe i konduktera,
da nastave s kartanjem i svađom,

dok siluete zamišljenih putnika
mirno sede utisnute u neprozirni vazduh,
kao da razmišljanje o proticanju
vremena i poslovima živih nema kraja.

S časa na čas, odozgo s puta,
farovi automobila ušunjaju se u tamu
kroz zamagljeno oko prozora
i, samo na čas, osvetljen vagon

opet je onaj stari žižak u mraku.
Tada mi se učini da u odsjaju stakla
vidim sebe, kako putujem kroz svoju mladost
da bih stigao do ovog mesta,

gde se od mene već toliko suvišnog odvojilo
da je pravo olakšanje biti sveden na svoju senku,
koja ne samo da oponaša kretnje, već i oličava
moje telo ostalo u prošlosti.


Izbor sačinila Danijela Jovanović