Poezija, Petre M. Andreevski



IZ OČIJU U OČI
Gde ostade, gde postade vreme,
kad ti je konj leteo zemljom,
ko potkovana letnja lastavica;
kad su hleb i visibaba
imali zajednički miomiris,
kad su se klice izlivale
u bujice meda i mleka,
u jata svile i kadife;
kad se iz očiju u oči gledasmo,
a tebi tvoje oči širile se
ko zora iza pauna, iza prevoja
i s njima si me hvatala, prihvatala,
ne mogavši s mene da ih svrneš;
i kad je moj stalni smeh
stalno bio tvojim zauzet
i kad je moja sloboda
stalno bila proširena tvojom;
kad si govorila da je moje telo
tvoja bašta i opština tvoja
i kad smo silazili, zapravo izlazili
među tvoje ruke, među moje;
kad su šećer i so prelazili
iz tvog znoja u moj
i kad si posle ti spavala
a ja držao ti senku nad glavom.
Ko sad da te dovabi, izbavi
iz sobe te, iz grobljanske,
ko da me pusti, da učini
mesta svoja da zamenimo?
Opet ti cveće poljsko donesoh,
vraćam ti dušu njegovu,
misleći da je tvoja.
I razdajem slatku pšenicu,
čist hleb, trešnje i rakiju,
i crkva se puni mirisima,
tamjanom i zemnom svetlošću,
a moja glava, lice moje
puni se snegom i jorgovanima.
Oh, razlikuje li večnost
svoje visoko od dubokog,
da li ću moći umreti bez tebe?



PUST KAO MAGLA
Tužbalica za izdajnikom
I stiže doba: nesrećom da se hvališ,
od tebe i vetar da se sklanja.
Samo neki plač, jedva čujno jecanje,
ko kad kiša hlapi iznad kuća,
danju probadanja, noću slušanje cvrčaka.
I dođe: da nemaš dušu ni da umreš,
a svi da te prate stopu po stopu
i samo te kroz nišan puške gledaju.
I svako čeka, hoće da bude prvi
smrt tvoju lično da ti saopšti.
Go ko igla, pust kao magla,
kako su ti bili užarni dani,
a koliko samo u srcu studi!
I da se krećeš kao kuga, okužen:
niko da poželi da liči na tebe,
niko da ime tvoje ponese,
i voda da prestane da te umiva.
Ni prosjaka da ne možeš da zadržiš na ručku
ni kuče da ne poželi da pođe za tobom,
ni mače da ti uzme hleb iz ruke,
ni mrav, ni muva da polaze po tebi.
kao vampir od gloga da strahuješ
i samo da samuješ i nasamo sa smrću
jedino da budeš siguran da živiš.
Go ko grana, sam ko utva,
koliko su ti bili vedri dani,
a koliko na licu mraka!
Šta bi bilo sa mnom kad bi mi bilo suđeno
da ja za ceo narod svoj ispaštam
i jedino s mojim suzama i kletvama
da mogu da te ljubim i dodirujem
ne bi li tako grehe tvoje okajao.
Ali strah se oko nas još uvek prosenčava
sustiže nas po ulicama, jalicama,
ispred očiju lepotu nam krade.
Zar samo ovo da rađa ova
naša rodna zemlja, naša tamna:
da te svi znaju, a niko ne poznaje
niti hoće da te se seti?
Go ko zmija, pust kao zima,
koliko behu dugi dani,
a koliko život kratak!




KAPE I GLAVE
Bili su braća i prvi bratučedi,
prelepe sestre, tetke i strine
i neki ujakovci i prosvetitelji
i, boreći se svi za istu domovinu,
podeliše se, omraziše, zakrvaviše se,
pod tuđe kape glave svoje metnuše.
A kad su potražili kape na glavama
već nije bilo ni kapa, ni glava...



            Sa makedonskog Duško Novaković