Ravno
Majčina
senka je senka
smrti,
njeno lice svetlost što
budi
hladnoću kraških polja.
Obećao
sam da ću te jednom
odvesti
tamo, da zajedno gledamo
ništa,
jegulje mraka kako
poniru
kroz vlažnu maglu
između
crkava. Proćićemo
zatim
Kupreška vrata i ostati
ovo
što jesmo, rođeni. S
jedne
strane planine trajaće
leto,
s druge oštra, planinska
zima,
nepomirljiva geografija
dva
jezika, dva brata,
jer
zemljopis i znači samo
to,
osvrnuti se, da još jednom
baciš
pogled na majku što
gori,
i bar u slovo sabereš
vaša
lica i senke, u reč što
se
nemoćno kruni kao
stubovi
soli.