DON KIHOTOVA PESMA
Zaslepi me odsjaj sunca
sa brijačevog tanjira,
pa kopljem pocepam nebo
uz graktanje vrana.
Stići će me kosac sa kukuljicom
pre nego što uskladim hod
svog viteškog kljuseta
sa Sančovim običnim magaretom.
Taj mali debeljuškasti prostak
nekako zna
da muze umeju da psuju.
Ona jedina, zbog koje kopnim,
za koju neobavešteni
kažu da je obična pralja,
kada se sretnemo,
izgleda zbunjeno
kao da me ne razume.
Njoj sam posvetio svoje reči
svoje masnice i ožiljke,
prašinu u očima,
divove koje sam izmaštao,
svoj poslednji dah pred onima
koji od mene kriju poglede
kao da sam lud.
A znam,
neće Dulsineja umeti da peva
kao što sam rušan pevao o njoj.
DOLAZI ZIMA
Odlaze poslednji gosti.
Iz kuće izlazi radosni žagor.
Sivozelene senke
padaju po policama i po knjigama.
Čovek drži glavu u šakama.
Vreme se obrušava kao lavina.
Budućnost je neizvesna
u plavičastoj izmaglici.
Poslednji je trenutak
da zaviri u ostavu –
da li još ima zaliha
starih dobrih priča,
sećanja i fotografija.
Na tome bi se, misli tako,
mogao ogrejati još ovaj put.
Televizije javljaju -
„…dolazi polarna zima,
uključen je crveni alarm,
svi treba da ostanu
u svojim kućama zauvek,
jedni bez drugih,
mirno i bez viška osećanja…“
LISABON
Kad bi neko mogao
uzeti pramen one svetlosti
što u letnji dan, s neba plavog
kao azulejoš pločice
pada na tvrđavu Svetog Đorđa,
na Alfamu i Bajšu,
što se obilato
sliva niz strme kamene ulice
između prozora
približenih kao usne,
što se kao Debisijeva muzika
mreška po krovovima manastira
Svetog Jeronima
i Trgu soli,
što se bela i bleštava
kao naga devojka
baca u vir tamo
gde se zeleni Težo
uliva u modri Atlantik;
kad bi neko uzeo
jedan pramičak tog sjaja
ne veći od plamena sveće,
i na dlanu ga uneo
u jesenju bolesničku sobu,
izlečio bi svetlo u njoj.
AHEJCI
U onim igrama kad Grci slaviše
ubistvo Hektora,
Teukar ne osvoji glavnu nagradu
jer ne ubi grlicu koja je bila meta,
već strelom prekinu uže
kojim beše svezana
za katarku ahejskog broda.
A kad se slobodna dohvati neba,
zgodi je, strelom pod krilo,
pobednik Merion.
Sruši se nebo u more
i stopi se sa ništavilom
malo golubije oko
u kome je živeo svet.
Kažeš pobednik Merion,
kao da ne znaš
da je svako prekinuto uže pesma
a svaki pogodak u metu -
samo jedan korak ka smrti.