Ponekad pomislim
kako li će izgledati
Posljednje jutro moga života.
Ustat ću, kao i obično, i nekako odnijeti
Umorno tijelo do toaleta. Možda neću
Ni pogledati u ogledalo… Potom ću
Zahvalit se Bogu na još jednom darovanu
Danu, i sjesti da popijem jutarnju kahvu.
Svi ćemo biti doma. Svi ćemo istom
Nekamo žuriti – svako za svojim neodložnim
Poslom zemaljskim… Manje je važno
Hoće li tog jutra grijati rujansko sunce
Ili će razjareni ožujski vjetri hladnom
Kišom lupkati o prozor… Ja ću mirno
Ispijati kahvu, blaženo sretan što nije mi
Dano znati je li to moje posljednje jutro.
Posljednje jutro moga života.
Ustat ću, kao i obično, i nekako odnijeti
Umorno tijelo do toaleta. Možda neću
Ni pogledati u ogledalo… Potom ću
Zahvalit se Bogu na još jednom darovanu
Danu, i sjesti da popijem jutarnju kahvu.
Svi ćemo biti doma. Svi ćemo istom
Nekamo žuriti – svako za svojim neodložnim
Poslom zemaljskim… Manje je važno
Hoće li tog jutra grijati rujansko sunce
Ili će razjareni ožujski vjetri hladnom
Kišom lupkati o prozor… Ja ću mirno
Ispijati kahvu, blaženo sretan što nije mi
Dano znati je li to moje posljednje jutro.
A možda se tog jutra
i ne dignem iz postelje?
Možda ću zauvijek ostati u nekom svome
Dubokom snu, pa će neko drugi polahko dizati
S kreveta napušteno tijelo – dok će duša sama
Otići u toalet, još jednom snažno povući vodu
I, slušajući grgolj, zastati pred ogledalom
Kao jasnom granicom za sve što nepovratno
Ostaje iza njezina neizvjesnog puta za Raj…
Možda ću zauvijek ostati u nekom svome
Dubokom snu, pa će neko drugi polahko dizati
S kreveta napušteno tijelo – dok će duša sama
Otići u toalet, još jednom snažno povući vodu
I, slušajući grgolj, zastati pred ogledalom
Kao jasnom granicom za sve što nepovratno
Ostaje iza njezina neizvjesnog puta za Raj…
.