O svemu je, čini se, lakše pisati nego o običnoj olovci.
Naime, olovka živi od vlastita nestajanja.
Dok u čaši besposlena stoji, nje zapravo nema,
mjesto nje neko pougljenjeno drvce svoj posao uzalud
čeka.
Kada ju u ruke uzme petogodišnja djevojčica,
olovka ju odmah razumije i potpuno joj se preda.
Priđe joj bez straha, pusti da se crnilo iz olovke na
papir prospe.
Dok crta, pod njezinim se prstima topi tanko tijelo
olovke
i uz tiho struganje po papiru rađaju se stabla bez
korijenja,
zmajevi, mećave zvijezda, papučice s trepetljikama.
Ako je Sir Walter Raleigh mogao izvagati dim,
tko bi mogao izvagati srce olovke?
Je li crnilo na papiru jednako težini njezina srca?
A ako olovkom crta dijete, i na papir prosipa crnilo,
je li i njegovo srce već pomalo crno da olovci se
daje?