ODRAZ
Krupnim zenicama gledaš u san
kao neplivač u duboku vodu
bez koje nema postojanja
naših godina
a počeli smo stopljeni
u jedno leto
držeći se mesecima za ruke
u bioskopu, na ulici, u autobusu
nezasićeni poljupcima.
U našim ranim dvadesetim
stojimo pred Tvorcem bez burmi.
On nas mirno venčava i daje
ime našem detetu.
Ljuljaju se tanke zavese,
slepi i gluvi dani
pulsiraju.
Pod nebeskim svodom
čuvarkuća odoleva
protokolu vremena.
Kraj biciklističke staze
razmena
mirisa umivene zemlje
sa mirisom suncokreta.
Upletene tela
su dokučila zvuk
udara mora u čula
kamene kuće.
Ti imaš
mene
ja imam
tebe.
Čekaju
minđuše od žada
godišnjice
koje se odmotavaju.
Gde god bili,
tvoj lik na mom ogledalu,
moj lik na tvom ogledalu.
Odraz je neprestan.
GOSPOĐA M.
U Zenici je bila
medicinska sestra
leti je kod sestre
dugim tankim prstima
plela vence od maslačaka
svoju decu nije imala
a za tuđu je bila uzvraćena radost
priča o Pedru Almodovaru
na beloj ćupriji
za sjajnih letnjih svanuća
ispod oboda šešira
izraz lica nesuđene balerine
čudesno osvaja propinjanje
ciganskih konja
nesanica
kroz njeno oko podozrivost klizi
nesputana
uvija se po rastojanju između
kafanskih stolica
nezainteresovani konobari
dodaju razgovoru crna vina
njišu se otkucaju žeđi i daha i srca
laneno odelo boje pečene zemlje
štiti nemir
iz potpisane knjige
slova staju da se unose u lice
(rukopis otkriva dušu čoveka)
diše muzika sa ulice
Cigančica zanosno neposlušna
nudi cveće i peva: Život je san...
ovaj dan teži da bude srećan...
u gluvoj sobi čeka Kronin
u nesanicu upisujem:
Sreća pripada
onima koji su sami
zadovoljni sobom
takva kakva si –
talentovana i nesvakidašnja
vreme ne možeš da biraš
mesto ti se
zalomilo
velike nedaće za tobom
i one ispred tebe ogled su
tvoje duševne snage
nadu ti niko ne može uzeti
ona je tvoja odluka
njenim ćeš putem izaći
iz periferije života
gde ti nije mesto
lepa devojko